PREDSJEDNIK JE DUŽAN DA POVJERI MANDAT ZA SASTAV NOVE VLADE

Piše: Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista iz Podgorice

„Onaj koji vlada mora paziti na zajedničko dobro više nego na svoje.“ (Pjetro T. Metastazio, 1698-1782, italijanski pjesnik)

„Svaka vlast je istovremeno i obaveza.“ (Viktor Igo, 1802-1885, francuski pisac)

Kako su prenijeli mediji, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nije prihvatio predlog da Miodragu Lekiću (DEMOS) povjeri mandat za sastav nove Vlade. U obrazloženju odluke naveo je da je obavio djelimične konsultacije sa predstavnicima partija, odnosno koalicija, zastupljenih u Skupštini. Predlog za mandatara nije mogao da prihvati jer je Lekić „dobio samo verbalnu podršku“, te da kandidaturu Lekića nijesu potpisali poslanici Građanskog pokreta URA, SNP i CIVIS-a. Takođe, uz predlog nijesu priložili „potpise većine poslanika“, tako da nije „stekao utisak da postoji jasna većina“, odnosno „ne postoji politička saglasnost o formiranju Vlade“.
Umjesto toga, Đukanović je, u skladu s nespornim predsjedničkim ovlašćenjem iz člana 84 stav 4 Ustava, Skupštini uputio predlog za raspuštanje Skupštine skraćenjem mandata. Po Đukanoviću, to je „najoptimalnije rješenje“ i u „najboljem interesu svih građana“, jer daje „mogućnost organizovanja parlamentarnih izbora u što kraćem roku“. Ovime je Đukanović, faktički, postupio kao predsjednik DPS-a, a ne svih građana Crne Gore, jer je to učinio prije nego što je predložio mandatara, što je predsjednička ustavna obaveza.

Prema Ustavu i dobrim parlamentarnim običajima, predsjednik Crne Gore je spona koja, predlaganjem mandatara, omogućava efikasno i harmonično funkcionisanje Vlade i Skupštine, kao izvršne i zakonodavne vlasti. I polaganjem predsjedničke zakletve, predsjednik se javno moralno obavezuje, „svojom čašću“, da će dužnost predsjednika Crne Gore „obavljati savjesno i odgovorno za dobro svih građana“.
Prema Ustavu, „Predsjednik Crne Gore: …5) predlaže Skupštini: mandatara za sastav Vlade, nakon obavljenog razgovora sa predstavnicima političkih partija zastupljenih u Skupštini…“ (Član 95 tačka 5)
Tumačenjem formulacije „predlaže Skupštini“ koja je obavezujućeg karaktera, izvodi se neporeciv zaključak da je predsjednik dužan da predloži mandara. Razgovori sa „predstavnicima (parlamentarnih) političkih partija“ ga ne obavezuju, ali će svaki dobronamjeran i savjestan predsjednik uzeti u obzir, kao odlučujuću činjenicu, ako je skupštinska većina postigla dogovor oko mandatara. Ustavotvorac nije odredio krajnji rok u kome je predsjednik dužan da odluči o mandataru. Zato je, prema „duhu Ustava“ i dobrim parlamentarnim običajima, predsjednik ovlašćen da, u „razumnom roku“, obavi višekratnu usmenu i pismenu komunikaciju sa parlamentarnim političkim predstavnicima, kako bi se stvorili preduslovi da se kao mandatar predloži osoba koja će dobiti potrebnu većinu u Parlamentu.

Ali, predsjednik je dužan da predloži mandatara, čak i ako, nakon višekratnih razgovora, nije potpuno uvjeren da će ta osoba postati premijer, ali koja, objektivno, ima najveće šanse za izbor. Konačno, u slučaju definitivne procjene o nemogućnosti izbora Vlade, parlamentarna većina ili postojeća Vlada odlučuju o „sudbini zakonodavne i izvršne vlasti“, primjenom imperativnih ustavnih normi (član 84 stav 2, član 92 stavovi 2 i 3 Ustava).

Povjeravanje mandata za sastav nove Vlade gospodinu Lekiću, kao nespornom mandataru koji ima većinsku skupštinsku podršku, kao i izbor nove Vlade omogućava i obezbjeđuje jučerašnji predlog, ovjeren potpisima 41 poslanika, koji je dostavljen predsjedniku Đukanoviću.