Pravosnažne presude i sudski procesi protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, Bivšeg direktora Uprave policije Slavka Stojanovića i bivšeg šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Dejana Peruničića nijesu samo izolovani slučajevi pale sudske i policijske elite. Oni su živi, institucijalni dokazi o tome kako je izgledala „zarobljena država“.
Dok javnost posmatra kako nekadašnji gospodari života i smrti u Crnoj Gori sjedaju na optuženičke klupe, u vazduhu visi ključno pitanje: Ko će iz vrha Demokratske partije socijalista (DPS) odgovarati za to što je ove ljude postavio, kontrolisao i godinama držao na najodgovornijim funkcijama?
Kadrovska politika kao organizovani poduhvat
Svi pomenuti funkcioneri nijesu pali s neba, niti su na funkcije došli preko javnih i transparentnih konkursa na kojima je presudila stručnost. Oni su bili pažljivo birani, partijski verifikovani vojnici sistema pod apsolutnim patronatom Mila Đukanovića i njegovog užeg kruga saradnika.
Kada šef tajne službe prisluškuje opoziciju i sveštenstvo, kada direktor policije priznaje krivicu za zloupotrebu položaja, i kada prva žena pravosuđa završi u spuškim optužnicama – to više nije problem „loše procjene“. To je sistem u kojem su institucije svjesno pretvorene u partijske feude i logistiku za sumnjive poslove.
Politički ceh je plaćen samo djelimično: DPS je izgubio vlast 2020. i 2023. godine upravo na talasu narodnog gnjeva zbog ovakvog pustošenja države. Međutim, gubitak fotelja nije isto što i krivična odgovornost.
Teza o „individualnoj odgovornosti“ kao štit: Danas reformisano rukovodstvo DPS-a pokušava da se odbrani mantrom kako je svaka odgovornost individualna. Ali, kako institucija može biti nezavisna ako su njezini šefovi morali da imaju politički amin partijske centrale za svaki korak?
Može li SDT doći do vrha piramide?
U pravnom smislu, samo predlaganje lošeg kadra na funkciju zakonski je diskreciono pravo vlada i skupštinskih većina. Ali, crnogorska realnost, dodatno ogoljena „Skaj“ prepiskama, odavno je prešla granice zakonskih teorija.
Pravi test za Specijalno državno tužilaštvo (SDT) i crnogorsko društvo biće trenutak kada se pokrenu istrage o nalogodavcima. Ako su Medenica, Stojanović ili Peruničić kršili zakone, ključno je dokazati po čijem nalogu su to radili i za čiji račun su čuvali sistem. Krivična odgovornost za saučesništvo, trgovinu uticajem i stvaranje kriminalne organizacije mora da zakuca na vrata onih koji su u zgradi Predsjedništva ili Vlade potpisivali njihova imenovanja.
Cijena polovične pravde: Sve dok iza rešetaka završavaju isključivo „izvršioci“, a „arhitekte“ sistema iz sjenke uživaju u političkoj penziji i stečenom bogatstvu, pravda u Crnoj Gori ostaće polovična, a institucije ranjive. Bez jasnog sudskog i političkog epiloga o odgovornosti vrha DPS-a za kadrovski slom države, Crna Gora rizikuje da nove političke elite prosto preuzmu stare navike – da postave „svoje“ poslušnike, računajući da za to nikada niko sa vrha neće snositi odgovornost.
