Portal „Choice“ o diplomatskim uspjesima Srbije: Pobjeda „multi-vektorske“ politike

Portal „Choice“ („China Observers in Central and Eastern Europe“), pisao je o iznenađujućem trijumfu srpske „multi-vektorske“ spoljne politike, koja se pokazala izuzetno uspješnom tokom borbe sa pandemijom, ali i privlačenja novih investitora i realizovanja velikih infrastrukturnih projekata.

Autor teksta Vladimir Šopov naglašava da su, nakon što je predsjednik Vučić dočekao medicinsku pomoć iz Kine u martu 2020. godine, mnogi mislili da će pružena ruka Pekinga brzo „izblijediti“. Ipak, on piše da se sada ispostavilo kako je u pitanju velika pobjeda i za Kinu i za Srbiju, koja prednjači po broju vakcinisanih u Evropi.

EU je ukinula podršku za vakcinaciju zapadnog Balkana, otvarajući time put za još jedan krug zdravstvene diplomatije, pa su Kina i Rusija počele da isporučuju svoje vakcine u Srbiju. Na zaprepašćenje mnogih, ovo je omogućilo zemlji da napreduje u svom programu vakcinacije, pružajući dodatne dokaze o koristi „multi-vektorske“ diplomatije, piše „Choice“.

Šopov podsjeća da je „diplomatija vakcina“ napredovala i ne svodi se samo na prodaju i distribuciju, već da trenutno ulazi u novu fazu – proizvodnje. I „Sinofarm“ i „Sputnjik“ će biti proizvođeni u Srbiji, nakon čega će vjerovatno doći i do izvoza vakcina u Evropske zemlje.

Iz ove perspektive, saradnja će sada dovesti do stvaranja opipljivog javnog dobra koje prevazilazi puku simboliku i ad hok pošiljke pomoći. „Multi-vektorska“ diplomatija nije samo spoljnopolitički pristup, već sazrijeva u razvojni model. U ovom modelu, geopolitička zaštita i ekvidistanca dovode do dugoročnih, opipljivih i strukturnih koristi. Do sada, 2021. pruža dodatne dokaze o takvom pomaku, jer investitori iz svih djelova svijeta nastavljaju da planiraju i sprovode projekte u zemlji, ističe Šopov.

„Choice“ potom nabraja najveće strane investicije u našoj zemlji, počevši od kineskog „Ziđina“ i putnu i željezničku infrastrukturu, preko francuskog „Alstroma“ i „Elgisa“ koji će graditi beogradski metro, zatim japanskih „Nideka“ i „Tojo tajersa“, kao i ruskih investicija u „Turski tok“ i energetsku infrastrukturu Srbije.

Ni zapadni akteri ne sjede skrštenih ruku. Prije samo nekoliko nedelja, njemačka firma za auto-djelove „Kontinental“ otvorila je svoju fabriku u Novom Sadu, investicija vrijedna oko 140 miliona evra. Njihovo prisustvo temelji se na istraživačko-razvojnoj jedinici osnovanoj 2018. godine, koja zapošljava oko 600 ljudi. Kompanija je takođe izjavila da namjerava da izgradi još jednu fabriku u Kaću na sjeveru Srbije.

Autor potom ističe značaj litijumskih nalazišta u Srbiji, što može pretvoriti zemlju u glavnog proizvođača baterija za električne automobile, i podsjeća na dolazak Američke razvojne finansijske korporacije, koja se obavezala da će pomagati u razvoju zemlje.

Šopov piše da je duže vrijeme „srpski „multi-vektorski“ pristup diplomatiji bio odbacivan kao relikt jugoslovenske spoljne politike, i da je neodrživ i neizvodljiv“. Ipak, sada se čini da je Srbija u stanju da transformiše spoljnopolitički koncept u širi razvojni model u vrijeme brojnih globalnih problema.

Najmanje tri dinamike su primjetne u ovoj tranziciji. Prvo, Srbija je sve više sposobna da privuče ekonomske investicije od šireg kruga aktera, koristeći svoj prijateljski politički pristup i regionalnu snagu. Drugo, napredak u proizvodnji vakcina i grinfild investicije označavaju prelazak na opipljiva javna dobra i koriste široj javnosti, prevazilazeći dogovore između vlada koje se često smatraju nebitnim za građane zemlje. Treće, ova instrumentalizacija multipolarnosti omogućava zemlji da pojača svoju regionalnu ulogu dok se bavi sopstvenom „diplomatijom vakcina“ i ekonomskom ekspanzijom.

„Choice“ na kraju ističe da rastuća polarizacija svijeta može otežati ovakvu politiku zemlje, ali da „multi-vektorska“ diplomatija vjerovatno neće skoro pasti u zaborav, već može postati još privlačnija za druge države u regionu.