Pad nadstrešnice u Novom Sadu pretvoren je u višemjesečni talas protesta, okupljanja, performansa i političkih poruka. Na ulicama, na pješačkim prelazima, širom gradova – organizovane su minute ćutanja, simbolične akcije, javni skupovi. Tragedija je dobila dimenziju pokreta.
I nije sporno – svaka žrtva zaslužuje poštovanje.
Ali jeste sporno ono što dolazi poslije.
Jer kada se desi tragedija koja ne nosi politički potencijal – tada nastupa tišina.
Za Milicu, studentkinju, nema organizovanih okupljanja. Nema minuta ćutanja na ulicama. Nema istih onih koji su mjesecima držali lekcije o empatiji i društvenoj odgovornosti.
Nema ih.
I tu se postavlja pitanje koje više ne može da se ignoriše:
Da li su tada ljudi izlazili zbog žrtava – ili zbog politike?
Jer ako je motiv bila iskrena empatija, onda ona ne može biti selektivna. Ne može se uključivati i isključivati u zavisnosti od toga da li tragedija može da se pretvori u politički kapital.
Ovdje više nije riječ o pojedinačnim slučajevima.
Ovdje je riječ o principu.
Jer ako se jedna tragedija koristi kao gorivo za proteste, a druga se ignoriše – onda to nije solidarnost.
To je kalkulacija.
A društvo koje počne da bira koje će žrtve da pamti, a koje da prećuti – gubi ono najosnovnije.
Gubi moralni kompas.
