Politička scena Srbije na fudbalskom terenu: Aleksandar Vučić igra za gol više, opoziciju i blokadere zanima samo prekid meča

piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

U fudbalu, kao i u politici, najopasniji trenutak nije kada izgubiš utakmicu, nego kada ti protivnik nametne stil igre u kojem ne postoji rezultat, već samo haos. Kada se utakmica pretvori u prekide, svađe, guranje, pritisak na sudije, simuliranje i vještačko podizanje tenzije. Tada više ne pobjeđuje ekipa koja zna da igra, nego ekipa koja zna da pokvari igru. A to je upravo matrica koju opozicija i blokaderi pokušava da instalira kao novi politički standard u Srbiji.

Njihova ponuda nije program. Njihova ponuda je destrukcija kao strategija. Kao da su izašli na teren bez plana da daju gol, ali sa jasnim planom da se utakmica nikad ne završi u regularnom toku.

Ko je ko na terenu: Ofanziva protiv antifudbala

Svaka ozbiljna ekipa ima dvije stvari: sistem i ideju. Ideja je šta želiš da radiš sa loptom. Sistem je kako to sprovodiš. Politika Aleksandra Vučića, sviđalo se to nekome ili ne, funkcioniše kao ofanzivni sistem: stalno kretanje, stalno guranje lopte naprijed, stalni pokušaj da se proizvede vidljiv rezultat koji građanin može da „opipa“ – put, pruga, bolnica, plata, investicija, radno mjesto.

Opozicija i blokaderi, s druge strane, igraju antifudbal. To nije defanziva u smislu discipline i organizacije. To je igra bez lopte i bez ideje. Njima je cilj da utakmica izgleda ružno. Da se prekida. Da se nervira publika. Da se stvori utisak da je teren neupotrebljiv, pa da se onda traži poništavanje meča.

U politici, to znači: nema plana za veće plate i penzije, nema plana za privlačenje investicija, nema plana za kilometre auto-puta, nema plana za energetiku, nema plana za zdravstvo i demografiju. Postoji samo plan da se stvori atmosfera u kojoj država izgleda kao da ne može da funkcioniše. I da se krivica, kroz medijski pritisak, prelije na vlast.

Simuliranje faulova: Moralna panika kao taktika

U fudbalu, simulant ne traži pravdu. On traži prekid. On zna da nije dovoljno dobar da prođe igrača – pa pada. Traži karton. Traži penal. Traži crveni. Želi da utakmica bude dobijena za zelenim stolom, a ne iz igre.

U politici, simuliranje je proizvodnja konstantne moralne panike i lažnog osjećaja „hitnosti“: svaka tema se napumpa do apokalipse, svaki događaj postaje „kraj države“, svaka greška se predstavlja kao dokaz „totalnog sloma“, a svaki potez vlasti se čita kao zločinačka namjera. To je tehnika kriminalizacije i dehumanizacije protivnika: kad protivnika prikažeš kao „čisto zlo“, onda više ne moraš da ga pobijediš argumentom – dovoljno je da ga fizički izbaciš sa terena.

Zato se kampanja vodi kao da je protivnik neprijatelj koji ne smije da postoji, a ne politički oponent koji se pobjeđuje na izborima. To nije demokratija. To je takmičenje u rušenju pravila igre.

Pritisak na sudiju: Institucije kao meta, ne kao rješenje

Utakmicu ne dobijaš tako što stalno vičeš na sudiju. Ali možeš da je pretvoriš u cirkus. Možeš da podigneš nervozu. Možeš da napraviš atmosferu u kojoj svaki sudijski zvižduk postaje „krađa“. I ako dovoljno dugo to radiš, dio publike počne da vjeruje da se utakmica ne igra, nego da se „namješta“.

U politici, „sudija“ su institucije: izborni proces, pravosuđe, policija, regulatorna tijela, državna administracija. Umjesto da se insistira na reformama i unapređenju, dio opozicije radi nešto drugo: delegitimiše samu ideju institucije. Ne zato što želi bolje institucije, nego zato što želi da se stvori utisak da ništa nije legitimno osim njihove ulice.

To je opasan teren. Jer kad jednom razbiješ povjerenje u institucije, ne dobiješ demokratiju – dobiješ trajnu nestabilnost. A nestabilnost je najskuplja valuta koju jedna država može da plati.

Odugovlačenje igre: Blokade kao zamjena za političku ponudu

Postoje ekipe koje, kad povedu, kradu vrijeme. Ali ovdje imamo nešto gore: ekipu koja krade vrijeme i kad gubi. U fudbalu to izgleda groteskno: odugovlačiš iako ti treba gol. Ali u antifudbalu to ima smisla: cilj nije da pobijediš, nego da niko ne pobijedi – da utakmica bude prekinuta.

Blokade, pozivi na opštu obustavu, paralisanje grada ili saobraćaja, pokušaji da se normalan život učini nemogućim – to je političko odugovlačenje. To je ideja da se država izmori, da se građani iscrpe, da se privreda uspori, da investitori zastanu, da sistem uđe u režim „krize“, i da onda taj umor postane instrument pritiska na vlast.

Drugim riječima: umjesto da nude bolju igru, nude kvarenje igre i destrukciju.

Napuštanje meča: Stalna prijetnja „ne priznajemo rezultat“

U sportu, najniži instinkt je kad ekipa ne može da pobijedi pa prijeti da će napustiti teren. To je poruka: „Ako ne mogu da pobijedim, neću ni da igram.“ U politici, to je odbijanje izbornog poraza i pokušaj da se vaninstitucionalno proizvede ono što nije osvojeno demokratski.

Ako se vlast ruši ulicom svaki put kad se izgubi u institucijama – onda više nemate izborni sistem. Imate permanentnu krizu. A permanentna kriza je idealno stanje za spoljni pritisak i regionalne igre.

Regionalni kontekst: Dok se u Beogradu pravi nered, okruženje se naoružava

U ozbiljnom fudbalu, niko ne pravi haos na svom stadionu uoči evropskog gostovanja. Jer zna: kad si slab kod kuće, postaješ lak plijen spolja. Srbija je danas u specifičnom momentu: geopolitički pritisci rastu, region se naoružava, retorika se radikalizuje, a bezbjednosne tenzije se održavaju stalno „na temperaturi“. U takvom ambijentu, rušenje unutrašnje stabilnosti Srbije nije samo unutrašnje pitanje. To postaje bezbjednosni problem.

I tu dolazimo do suštine: Aleksandar Vučić je simbol države koja se drži na nogama, funkcionalna i sposobna da donosi odluke, da pregovara, da balansira, da izbjegava klizanje u avanturu. Kada rušite taj simbol, vi ne rušite samo čovjeka. Rušite centar gravitacije sistema. A bez centra, sistem se rasipa.

Zato se Vučić ruši: jer je prepreka. Jer onaj ko želi Srbiju u defanzivi, želi Srbiju bez jasnog komandanta na terenu.

Razlika između rezultata i utiska: Semafor je nemilosrdan

U fudbalu, najviše mrze semafor oni koji žive od utiska. Jer semafor ne laže. Možeš ti da vičeš, možeš da praviš atmosferu, možeš da simuliraš, možeš da se valjaš po travi, možeš da praviš cirkus – ali na kraju ostaje broj golova.

U politici, semafor su ekonomski parametri, infrastruktura, investicije, zaposlenost, stabilnost finansija, međunarodna pozicija, bezbjednosna kontrola. Vlast se može kritikovati, i treba. Ali kritika mora da dođe sa ponudom: šta bi oni uradili drugačije, kojim potezima, kojim planom, kojim ljudima.

Ako ponuda ne postoji, onda je jedini cilj da se protivniku „polomi noga“ ili da se „ubije“– metaforički, politički, čak i fizički – jer ga ne možeš pobijediti igrom.

Ključna poruka: Država se ne vodi kao navijačka tribina

Navijačka tribina živi od adrenalina, uvrede, provokacije i trenutka. Država se vodi odlukama, sistemom i dugim potezima. Ko pokuša da Srbiju pretvori u trajno navijačko ludilo – otvara vrata svemu onome što dolazi spolja: pritiscima, ucjenama, destabilizacijama, i u najgorem scenariju, bezbjednosnim incidentima koje više niko ne kontroliše.

Zato je priča o „blokadama“ mnogo veća od dnevne politike. To je sukob dva koncepta: da li Srbija igra utakmicu da pobijedi, ili igra utakmicu da se prekine.

Možete voljeti ili ne voljeti Vučića, ali u ovoj utakmici jedno je jasno: on igra na rezultat. Opozicija i blokaderi, u ovom formatu, igraju na haos. A haos nikad ne pravi jaču državu. Haos pravi slabiju državu. Slabija država je lakša meta. I zato se ovaj „fudbalski“ meč ne završava na domaćem terenu. Njegove posljedice se vide i u Prištini, i u Sarajevu, i u Zagrebu, i u svakoj kancelariji gdje se mjeri stabilnost Balkana.

Utakmica se dobija golovima, ne urlanjem. Država se čuva sistemom, ne blokadama. I ko god Srbiji nudi tuču i haos umjesto igre, nudi joj poraz – čak i kad misli da navija za pobjedu.