Podgorička politička scena ponovo svjedoči klasičnom primjeru dvoličnosti i selektivnog moralizma. Lider SDP-a Crne Gore, Ivan Vujović, oštro je kritikovao sastanak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i lidera Nove srpske demokratije Andrije Mandića, nazivajući Mandića „vjernim slugom diktatora“ u trenutku kada, kako navodi, „Srbija pokušava da se probudi iz autokratskog sna“.

Međutim, ono što Vujović pažljivo izostavlja iz svoje narative jeste činjenica da se upravo njegov partijski lider, bivši predsjednik Crne Gore Ranko Krivokapić, nalazi u vlasti zajedno sa tim istim Andrijom Mandićem. Krivokapić je trenutno dio izvršne strukture koja funkcioniše u koaliciji sa Mandićevom partijom, a Vujović o tome – ćuti.

Ovakva selektivna osuda i politički oportunizam nisu nikakva novost na crnogorskoj političkoj sceni, ali i dalje ostavljaju gorak utisak o dosljednosti pojedinih aktera. SDP, koji se često predstavlja kao branitelj građanskog karaktera Crne Gore, sve češće ulazi u političke kombinatorike koje poništavaju svaki ideološki identitet.

A upravo ta tišina je najglasniji dokaz političke neiskrenosti.

Građani Crne Gore, koji se umorni od stalnih prepakivanja vlasti i besprizornog političkog pragmatizma, s pravom se pitaju: da li je uopšte ostao iko ko vjeruje u principe, ili su svi spremni da zarad par funkcija pređu preko svega – uključujući i „odanost diktatoru“?

Dok Vujović pokušava da zadrži opozicionu retoriku u partijskim saopštenjima, realnost njegove partije govori drugačije. SDP je dio vlasti. I u toj vlasti sjedi rame uz rame sa onima koje javno kleveće.

To se zove – politička komedija. Ali ona već odavno nije smiješna.

Tagovi