Jaka je mreža apostolskog lovljenja, divan spomen Andreja i divno sjećanje na mrežu koju on upotrijebi za lovljenje i za privlačenje naroda ka Hristovoj vjeri. Jer mreža koju upotrijebiše ovi besmrtni mrtvaci nikada ne može biti prokinuta zaboravom. Ne stare s vremenom ona oruđa za lovljenje koja su načinjena ne ljudskim zanatom, nego blagodaću Božjom. Mada sami ribari i otiđoše od nas, ipak oruđa koja oni upotrebljavahu, ili mreža kojom oni obuhvatiše sav svijet, nikada ne ovetšaše. Kada oni bacaju i izvlače mrežu – nevidljivi su, ali se mreže njihove pokazuju pune.
Ne uzeše oni trsku koja truli od vremena, niti staviše u vodu lanene niti koje satrule od trajanja. Ne načiniše oni udicu koju rđa kvari, niti staviše na udicu mamac kojim bi lovili ribe. Ne sjeđahu oni na kamenu koji zapljuskuje voda; ne vozahu se u čamcu koji razbija bura. Uloviše oni ne ribe, tvar nerazumnu, nego, kao što je divna umjetnost koju upotrijebiše, tako i oruđa njihova bjehu nova i neobična. Jer umjesto trske oni upotrebljavaju propovijed, umjesto kanapa – pamćenje, umjesto udice – silu, umjesto mamca – čudesa, umjesto kamena – nebesa; pomoću toga oni obavljaju takvo lovljenje. Umjesto čamca oni imaju oltar; umjesto riba oni love i same careve; umjesto mreža oni prostiru Jevanđelje; umjesto zanatlijske vještine oni primjenjuju božansku blagodat; umjesto mora oni upravljaju životom ljudskim; umjesto mreže oni navikoše upotrebljavati krst kao neku mrežu.
I ko je ikada vidio da mrtvi ribari love žive ljude kao ribe? O, velike sile Raspetoga! O, nenadmašne krasote božanske uzvišenosti! O, prevelikog apostolskog dobrotvorstva! Ništa u životu ne može biti takvo kao što je visina apostolske blagodatnosti.
Ljudski život vidio je mnogo zaista veoma čudesnih i nadumnih stvari: vidio je prolivenu krv koja vapije, i ubistvo koje bez jezika govori, i prirodu koja se iz zavisti razdijelila protiv sebe, i brata koji rođenome bratu smrt nanosi, i vrata smrti otvorena zavišću. Vidio je kovčeg Nojev nepotopljen u vrijeme potopa svijeta i pogibije roda ljudskog. Vidio je starca koji se, po vjeri, naoružao protiv srca svoga, to jest protiv sina, i kao žrtvu prinio onoga koji ne bi ubijen. Vidio je blagoslov dobijen krađom i borbu Sazdatelja Boga sa slugom. Vidio je zavist među braćom i robovanje koje je privelo carovanju. Vidio je prijesto pripremljen snovima i prodavce brata glađu privučene. Vidio je štap koji čini čudesa i kupinu zalivanu ognjem kao rosom. Vidio je zakonodavca Mojsija kako zapovijeda stihijama. Vidio je vode učinjene tvrde kao kamen, duboko more obnaženo, put iznenada pripravljen i stub od oblaka danju i stub ognjeni noću, dat mnoštvu ljudi za vođu. Vidio je palicu koja procvjeta bez zemlje. Vidio je manu poslatu s neba umjesto hljeba. Vidio je sunce zaustavljeno ljudskom molitvom kao nekom uzdom i začeće proroka izmoljeno molitvama nerotkinje. Vidio je pregršt brašna veću od žitnica i krčag ulja izobilniji od izvora. Vidio je ognjena kola nošena u vazduhu i proroka uznesenog na njima. Vidio je da kosti mrtvoga postaše lijek za život.
Mnogo takvih velikih i čudesnih stvari vidio je život ljudski. Ali sve te stvari prođoše kao trava i ugasiše se kao svjetiljka kada se sunce rodi. Nikada nije bilo ničega takvog kao što bjehu apostoli. Oni, služitelji Boga Riječi, imahu zajednicu sa ovaploćenim Onim koji kao Bog nema obličja. Oni slijeđahu Onoga koji hodeći bješe svuda prisutan. Oni sjeđahu za trpezom sa Onim koga nikakvo mjesto obuhvatiti ne može. Oni slušahu glas Onoga koji je sve stvorio riječju. Oni obuhvatiše sav svijet svojim jezikom kao nekom mrežom. Oni svojim putovanjima obiđoše sve krajeve zemnog kruga. Oni iskorijeniše zablude kao kukolj, posjekoše idolopoklonstva kao trnje, pogubiše idole kao divlje zvijeri, prognashe demone kao vukove. Oni sakupiše Crkvu kao neko stado, sabraše pravoslavne kao pšenicu. Oni izbaciše jeresi kao pljevu, sasušiše jevrejstvo kao travu, jelinske kipove sažežeše ognjem kao šiblje. Oni obradiše ljudsku prirodu krstom kao nekim plugom i posijaše riječ Božiju kao sjeme. Najzad, sva djelovanja njihova zasijaše kao zvijezde.
Zbog toga im Gospod jasno reče: „Vi ste svjetlost svijetu“ (Mt 5, 14). Jer čovjeku hrišćaninu istok je Onaj koji je rođen od Djeve. Jutro je Onaj koji postavi početak krštenju. Sijanje mu je blagodat raspetoga Hrista. Zraci su oni čudesni jezici. Dan je budući vijek. Podne je vrijeme u kojem Gospod bješe na krstu. Zapad je boravljenje u grobu. Veče je kratka smrt. Sijanje sunca je vaskrsenje iz mrtvih.
„Vi ste“, reče, „svjetlost svijetu“. Gledaj te zvijezde i zaprepasti se njihovim sjajem. Stoga, danas proslavljani Andrej, kada nađe Gospoda svih kao riznicu opšte svjetlosti, kliktaše obraćajući se svome bratu Petru: „Mi nađosmo Mesiju“ (Jn 1, 41).
O, uzvišenosti bratske ljubavi! O, preokretanja poretka! Andrej se po tijelu rodi poslije Petra, a prvi ga privede Jevanđelju i ulovi: „Mi nađosmo Mesiju.“ Od radosti to bješe izrečeno; to bješe blagovijest sjedinjena s veseljem zbog nađenog blaga.
Mi nađosmo Mesiju – Hrista, jedinoga istinskoga, koji je po prirodi Bog, a iz milosrđa prema ljudima rođen od Djeve, i koji ove ribare učini izvorima svojih iscjeljenja. Njegova je moć i carstvo i slava i poklonjenje, sa jednosuštnim Ocem i Svetim Duhom, sada i svagda i u vijekove vijekova. Amin.
(INAC)
