Podrška nasilju: Zašto ćute oni koji su hvalili blokade u Srbiji?

Tokom protesta u Beogradu, kada su na ulicama okupljeni razbijali policijske kordone, palili prostorije Srpske napredne stranke, napadali policajce, pa čak i pokušavali da fizički ugroze ljude koji misle drugačije, u Crnoj Gori je nastala zanimljiva tišina. Oni koji su ranije davali bezrezervnu podršku beogradskim blokadama i protestima, sada se prave da ne vide slike nasilja.

Gdje su sada oni isti koji su do juče govorili da se na ulicama Srbije vodi borba “mladih, hrabrih i slobodnih ljudi”? Gdje su izjave o “divnoj omladini” i “borbi protiv režima”? Umjesto hvalospjeva i deklaracija podrške, danas je na snazi muk. Jer teško je objasniti kako se ta “mladost” pretvorila u huligane sa motkama i bakljama, koji ne žele dijalog ni politiku, nego vatru i haos.

Dvostruka mjerila

Najveća ironija je u tome što upravo Demokratska partija socijalista i njeni sateliti iz Crne Gore – oni koji su 30 godina držali apsolutnu vlast – danas podržavaju nasilne proteste u drugoj državi. A u Crnoj Gori za vrijeme njihove vladavine nije polomljen ni jedan prozor na partijskim prostorijama. Svaki pokušaj bunta bio je ugušen. Ljudi su hapšeni, prebijani, zastrašivani. I niko tada nije smio ni da pomisli da zapali kancelariju DPS-a, jer bi završio na sudu, ili gore.

Ali kad se sve to dešava u Srbiji, odjednom su paljevine, razbijanje i napadi na policiju “demokratski izraz volje”. Ta dvostruka mjerila ne govore samo o licemjerju, nego i o političkoj agendi. Jer njima nije stalo ni do demokratije, ni do slobode govora – njima je stalo da Srbija bude u haosu, da bude oslabljena i zaokupljena unutrašnjim sukobima. Stabilna i jaka Srbija njima nikada nije odgovarala.

Huliganstvo umjesto politike

Protesti mogu biti legitimni oblik političke borbe, ali onog trenutka kada se pretvore u nasilje, gube svaku političku težinu. Oni koji danas upadaju u prostorije SNS-a i prijete da će zapaliti ljude unutra, nisu nikakvi borci za slobodu – oni su huligani. Oni ne nude program, oni ne traže promjene kroz institucije, oni ne razgovaraju sa građanima. Njihovo jedino oružje je nasilje, a njihov jedini cilj je da izazovu strah i haos.

Upravo zato oni koji su ih ranije podržavali sada ćute. Jer teško je braniti paljevinu i naoružane napade na policiju. Teško je objasniti javnosti da je to “divna mladost”. Pa je lakše sakriti se iza ćutanja.

Ćutanje kao priznanje

Ono što se u Beogradu dešava ovih dana najbolje razotkriva licemjerje onih koji su politički profitirali na tuđim protestima. Oni su aplaudirali svemu što može da oslabi Srbiju, ali sada, kada se otkrilo pravo lice huligana koje su hvalili – nastao je muk.

I to ćutanje govori više nego hiljadu izjava. Jer ono znači jedno: da su i sami svjesni koga su podržavali, i da se boje da javno priznaju da iza paravana “borbe za slobodu” stoji samo gola želja za nasiljem.

Srbija se sa tim mora izboriti sama, ali javnost u Crnoj Gori treba da vidi i zapamti – oni koji su nas tri decenije držali u tišini i strahu, danas odobravaju da se u susjednoj zemlji širi haos. I zato im više nikada ne treba vjerovati kada govore o demokratiji i ljudskim pravima.