Postoje mjesta koja turisti vide, ali i ona koja lokalci osjećaju. Sve počinje od Sahat kule, vječite stražarke staropodgoričkih tajni. U uskim, kaldrmisanim ulicama Stare varoši, zidovi govore, a jedan mural čuva uspomenu na ženu čiji je glas postao simbol jednog vremena.
„Počeši od Trga Bećir bega i Sahat Kule, pa sve ove kaldrmisane ulice, a naročito ovdje pored murala Kseniji Cicvarić, gdje najviše strancima objašnjavam taj duh stare Podgorice, starogradske pjesme, šta su starogradske pjesme pjevale, o čemu su bile, objašnjavam neke od ovih riječi. Kažem da su glas Ksenije Cicvarić upoređivali sa slavujem i zapravo je zvali slavuj sa Morače“, kazala je Tatjana Kojašević, turistički vodič.
Taj duh starine ne čuje se samo u pjesmi, on se vidi i u nitima crnogorske nošnje. Za mnoge posjetioce ona je najljepši prizor, ali za Crnu Goru ona je dokument o ponosu i tradiciji koja se nije prodavala, već nasljeđivala.
„Naravno da ispričam i o crnogorskoj nacionalnoj nošnji, koja je među tri do četiri u svijetu najljepših i najskupljim. Pitaju se kako to, a ja im kažem da sve što vide u zlatnoj boji to je zapravo zlatni vez. Onda im pokažem određene slike, pa se pitaju kako su Crnogorci mogli to da priušte, u kojim se prilikama nosilo i tome slično, ali navedem da je narodna nošnja dugo trajala, da je bilo takvog materijala da se prenosila generacijama“, navodi Kojašević.
I dok nošnja čuva dostojanstvo, podgorički parkovi čuvaju mir. Podgoričke zelene oaze nude trenutak u kojem gradska vreva prestaje da postoji.
„Ja volim Dječiji park, možda zato što sam sa ćerkom kad je bila manja često išla tamo. Isto je park Pretrovića gdje je dvor kralja Nikole, tamo mi se jako dopada i onako potpuno je jedna atmosfera relaksirana kao da ste izašli iz grada“, kaže Kojašević.
Ipak, najdublja tišina i najljepše uspomene nastaju tamo gdje se grle dvije rijeke. Sastavci su istorijska čitanka, ali za generacije koje su ovdje odrastale, to je prije svega mjesto prvih drhtaja srca.
„Moram mlađima da kažem da je ovdje 70-ih godina izgrađena staza i da je brzo dobila naziv ljubavna staza, staza ljubavi, zato što je moja generacija jedan gdje često dolazilo, da tako kažem, prve poljupce. Ima jedna interesantna priča koju ispričam, da kad bi momak nas pozvao na Sastavke, mi smo imali dosta strikne roditelje, mi bismo onda prali zube tri puta jer su se obično prvi poljupci dešavali ovdje“, prisjeća se Kojašević.
Sa starih rimskih temelja i turskog mosta na Sastavcima, pogled neminovno bježi ka modernim obrisima. Most Milenijum nije samo arhitektonski poduhvat, on je simbol nove Podgorice koja se, uprkos modernizaciji, i dalje čvrsto drži svoje stare varoši.
(RTV Podgroica)
