Trenutne okolnosti u Crnoj Gori su takve da je ponovni dolazak DPS-a na vlast gotovo neminovan i ostaje samo pitanje trenutka kada će se desiti.
Odluka SO Zeta da donese deklaraciju o formalnom otriznavanju nezavisnosti tzv. Kosova može da ima ogromnu simboličku težinu i mogla bi da znači i posljednji praktičan pokušaj Srba da se izbore za svoj ustavni položaj prije ulaska CG u Evropsku uniju, ali u isto vrijeme može biti i kontraproduktivna, odnosno, može proizvesti okolnosti za čvrsto i trajno vezivanje stožera ove i buduće vlasti, Pokreta Evropa sad i probuđene Demokratske partije socijalista.
U ovom trenutku, možda je najvažnije to kako će na ovaj potez, primarno Milana Kneževića i njegovog DNP-a reagovati ostale srpske stranke. Eventualni izostanak podrške mogao bi da znači i postepeni početak dehomogenizacije srpskog političkog tijela, naravno, pod uslovom da takva „dvostruka igra“ nije unaprijed dogovorena.
NOVI USPON DPS – Međutim, nasuprot tome, jasna i nedvosmislena podrška može, ili gotovo izvjesno biće iskorišćena kao opravdanje za novu vladajuću koaliciju PES-a i DPS-a, što je epilog kakav Zapad dugoročno želi. „Memento mori“ ili „sjeti se smrti“ kako bi rekli Latini. Treba se vratiti na to: šta u ideološkom smislu znači obnovljena nezavisnost Crne Gore, kakvu ulogu je u tome imao DPS, i šta je PES, kontinuitet ili diskontinuitet sa politikom koja je dovela do priznanja tzv. Kosova, bližih odnosa sa Prištinom nego sa Beogradom i do stvaranja (kvazi) jezika i crkve usred 21. vijeka?
Vezano za to, neke činjenice su nepobitne. Pokret Evropa sad će i nakon narednih izbora, zakazanih za 2027, gotovo izvjesno biti prva falanga vlasti kao stranka sa najvećim koalicionim potencijalom, dok posljednja istraživanja govore da je DPS pojedinačno čak i ubjedljivo najjača stranka. Štaviše, šest godina nakon gubitka parlamentarne većine, DPS je na neki način preokrenuo točak istorije, pa je umjesto pada popularnosti, rejting stranke sada blizu njihovog istorijskog maksimuma iz devedesetih i prve decenije dvijehiljaditih godina.
Nominalno, iako su DPS i PES suprotstavljeni, vrlo je moguć razvoj događaja u sklopu kojeg će obje stranke označiti listu srpskih stranaka kao antidržavnu, a svoju buduću veliku koaliciju kao možda nevoljno, ali i kao dugoročno jedino spasonosno rješenje za Crnu Goru, pogotovo sada kada se država nalazi pred vratima Evropske unije.
Ne treba zaboraviti da je PES uvijek imao personalni problem sa Milom Đukanovićem i sa određenim ljudima iz vrha DPS-a, ali da nikada nije napravio jasan otklon od svega što DPS politički i ideološki predstavlja od sredine devedesetih godina naovamo. Pored toga, pomenuta istraživanja govore da u ovom trenutku DPS može da računa na podršku oko 35 odsto birača. Takođe, više od 60 odsto građana Crne Gore danas odluku iz 2006. o nezavisnosti države vidi kao ispravnu, što je značajno više nego u trenutku (diskutabilnog) referenduma.
Ukupno gledano, osnovna percepcija većine građana, kada je DPS u pitanju, jeste da je riječ o najvećoj državotvornoj stranci. Tačnije, o prvoj koja stoji na braniku odbrane nezavisne, NATO i EU, Crne Gore. Uporedo sa tim, rejting Pokreta Evropa sad i srpskih stranaka je u stagnaciji ili čak u blagom padu.
PES – ŠERIF OD NOTINGEMA UMJESTO ROBINA HUDA – Nijedan kućni, ili recimo kuhinjski aparat ne može da bude dobar dok je u izlogu. Tek kada se unese u kuću i kada prođe bar jedna ili dvije godine njegove rabote može se donijeti sud o njegovom kvalitetu. Isto je i sa političarima. Tek sa određenim stažom na konkretnoj funkciji vidi se ko su, šta su i koliko su dobri. Dokle god stoje u izlogu uglavnom svi izgledaju novo, lijepo i atraktivno i uglavnom se svi čine kao dovoljno dobra alternativa.
Problem su ipak vlasnici izloga, odnosno, vlasnici radnji, ali i vlasnici fabrika. Za današnje aparate se kaže da se razlikuju samo po dizajnu i načelnom izgledu, možda formalno i po brendu, s tim da su u suštini svi napravljeni isto. Isti motor, ista elektronika, isti materijali i na vrhuncu iste gazde koje preko naizgled različitih brendova kontrolišu tržište. Vlasnici političkih izloga i političkih brendova postupaju po sličnom principu.
Oni stvarni vlasnici političkog tržišta, elita, koju Slobodan Reljić naziva „Davos elitom“, dok Slobodan Vladušić o njoj govori u širem kontekstu kroz fenomen „Megalopolisa“, preko političkih izloga nudi formalno različite figure ali suštinski iste škole, istog narativa i iste (ili slične) namijenjene uloge u životima država i naroda. Kada je dvojac Spajić-Milatović u junu 2023. pobijedio Đukanovića, tačnije kada je Jakov Milatović, sada već bivši član PES-a, pobijedio Đukanovića na predsjedničkim izborima isključivo zahvaljujući glasovima srpskih stranaka u drugom krugu, lično sam (kao autor) u podnaslovu teksta objavljenog u „Pečatu“ postavio pitanje: „Robin Hud ili samo još jedan šerif od Notingema“?
Nije teško zaključiti da se pitanje odnosilo na pravu prirodu pobjede i primarno na pravu prirodu pobjednika: Da li se radi o autentičnom predstavniku suverene Crne Gore ili je posrijedi tek suptilna zamjena na mjestu prokuratora imperije? Pitanje, koliko god donosilo dilemu, a uz dilemu i nadu, u stvari daleko više je bilo hipotetičke prirode.
Spajić i Milatović su u opštem smislu sve ono što Đukanović nije: mladi, zaista visoko obrazovani i zaista, bar do sada, bez vidljive mrlje u biografiji. Opšti je utisak da se njih dvojica u odnosu na Đukanovića razlikuju u 90 odsto stvari.
Ipak, sve ono što je od vitalne važnosti za političko-ideološki koncept Crne Gore u cjelini ali u dobroj mjeri i za status srpskog pitanja u njoj, sadržano je u onih 10 odsto sličnosti ili istosti. Imajući to u vidu iz ugla Zapada, dolazak PES-a na vlast nikako nije bio razlaz sa politikom DPS-a već suštinski nastavak istog puta uz eventualno male ustupke i modifikacije, onoliko koliko su morale da budu napravljene nakon velikog narodnog (ne nužno samo srpskog) pokliča za vrijeme litija.
Na kraju krajeva uvijek se treba vraćati na to kako se Pokret Evropa sad sa Spajićem i Milatovićem na čelu pojavio na političkoj sceni.
U trenutku kada je bilo jasno da će Milo Đukanović izgubiti izbore i da će srpske stranke konačno figurirati kao najjače u državi, a da pritom nije uspjelo njihovo razbijanje, odjednom, „iznebuha“ pojavljuju se njih dvojica. Nova stranka, novi ljudi, i odjednom značajna infrastruktura zajedno sa ogromnom, mahom stranom medijskom podrškom za suštinski političke početnike. Možda je u pitanju bilo i vrlo perfidno servirano „kukavičije jaje“ i to baš tada pred sudbonosne izbore da građani glasajući protiv Đukanovića, zapravo umjesto kajgane izaberu omlet.
Međutim, nepravedno bi bilo lišiti kritike i srpske stranke. Zašto je na kraju krajeva Kneževićev simbolični potez o opštinskom otpriznavanju nezavisnosti Kosova uslijedio sada, a ne prije tri, četiri ili šest godina? Ako su srpske stranke nekada imale pregovarački, pa i ucjenjivački potencijal, onda je to bilo odmah poslije litija.
Svaki period kasnije slutio je da će biti kasno. Tada je svoju participaciju u vlasti trebalo usloviti, da osim rješenja pravnog položaja Srpske pravoslavne crkve (koji je riješen) bude riješen i ustavni položaj jezika i naroda. Mnogi, vjerovatno s pravom, problem političkog djelovanja Srba u Crnoj Gori definišu kao – politiku bez politike. Način na koji djeluju srpske stranke mnogo je bliži nacionalnom pokretu nego ozbiljnim političkim organizacijama.
Osim što funkcionišu razdvojeno u više gotovo istovjetnih političkih subjekata, od strane svih srpskih političara u Crnoj Gori konstantno izostaje šira strategija za državu: ekonomski plan, pogotovo ekonomski plan za opustošeni sjever Crne Gore, jasan odnos prema ubrzanom doseljavanju prije svega Turaka u Crnu Goru, pa i jasna kritika Evropske unije.
Upravo oko tih pitanja, srpske stranke uporno propuštaju priliku da sebe definišu – kao državotvorne i suverenističke stranke, svakako sa nacionalnom komponentom koja u okviru zaista suverene Crne Gore treba da bude zadovoljena. Ovako su srpske stranke u Crnoj Gori sebe dovele u situaciju da na izborima konstantno dobijaju manje glasova, i u procentu i u broju, nego što je udio Srba u populaciji. Što je njihova sramota.
IDEOLOGIJA DPS JE SILOM INSTALIRANI UVOZ – Mnogi su se smijali Milu Đukanoviću kada je 2023. u svojoj posljednjoj borbi za vlast izgovorio: „DPS nije partija, DPS je ideologija“. Svidjelo se nekom ili ne, Đukanović je bio apsolutno u pravu.
Za trideset i kusur godina na vlasti Milo Đukanović izgovorio je (više-manje) samo dvije istine – upravo citiranu na kraju svog političkog puta, i onu s početka istog „o Crnoj Gori kao srpskoj Sparti“. Sve ostalo što je izustio bilo je naređeno, naručeno, ili je sam svojom pameću iskovao sa samo jednim ciljem, da zadrži poziciju najmoćnijeg čovjeka u državi. Ipak, istina o DPS-u kao ideologiji je mnogo veća, čak i istinitija nego ona druga o srpskoj Sparti.
Ako je istina o srpskoj Sparti dovedena u pitanje, ili ako je okrnjena nizom događaja kroz čitav 20. vijek, onda je istina o „DPS ideologiji“, jasna, nedvosmislena, i dalje netaknuta i sa jasnom agendom.
DPS jeste ideologija, i ono što je čini posebno opasnom jeste to da ta ideologija nije ni izbliza toliko autohtono crnogorska koliko je uvezena ili silom instalirana u Crnu Goru. Ideologija o kojoj je riječ sadrži konačno zapadno rješenje za Crnu Goru, što prije svega podrazumijeva trajno udaljavanje Srba, a sa tim i suverenističkih ambicija sa Jadrana, ali i postepeno gašenje srpskog etnosa na području širem od Centralne Srbije.
Takva paradigma u tumačenju i pogledu na same Srbe se od strane Zapada neće promijeniti bez obzira na stepen kooperativnosti i Srba i zvaničnog Beograda. Dugoročno gledano u Briselu, Berlinu, Londonu i Vašingtonu, Srbima se ne vjeruje, iako Srbi za njih i po njihove interese u kraćim vremenskim intervalima, u trenucima određenih istorijskih incidenata mogu da odigraju značajnu ulogu. Isto tako dugoročno gledano, sve ono što DPS predstavlja je po Zapadu prava mjera koja gazeći položaj Srba, zapravo prekida mogućnost djelovanja srpske i ruske crkve, odnosno u širem kontekstu smanjuje manevarski prostor za djelovanje Rusije.
Shodno tome, DPS je i Benjamin Kalaj i Hrvatsko proljeće i politički oportunizam Ibrahima Rugove, samo preformulisan i oblikovan za potrebe Crne Gore i formatizovan u političku partiju. Može se reći da je DPS tek jedan krak sveukupne vjekovne antisrpske histerije kojoj, kada je Crna Gora u pitanju, nije (bio) cilj stvaranje nezavisne Crne Gore, jer njena nezavisnost istorijski nikada nije bila upitna, već stvaranje anti-Srbije, u daljem tumačenju može se reći i stvaranje neke verzije – nominalno pravoslavne Hrvatske.
Vrlo uporedivo sa isto tako vjekovnim projektom stvaranja savremene Ukrajine spram Rusije.
Moguće puštanje niz vodu Đukanovića od strane Zapada, čak i njegovo eventualno krivično gonjenje u nekom trenutku, bilo u Crnoj Gori bilo van nje, nikako ne znači da će Zapad odustati od DPS-a kao ideološke platforme. Incident u vidu prećutne dozvole da srpske stranke uđu u vlast nakon litija, za Zapad je bilo nužno zlo, ali i prilika iskorišćena za dvije stvari: da se preko novonastalog PES-a amortizuju po njih štetne posljedice litija i da uporedo s tim dođe do filtracije i generacijske zamjene kadra u DPS-u.
Danas kada su se desila oba, svako naredno batrganje srpskih stranaka, dalje insistiranje na statusu jezika i ostalim statusnim pitanjima, pogotovo ako budu bili praćeni retorikom kakvu ima Milan Knežević, koliko god ona s razlogom mnogima bila simpatična, samo će stvoriti okolnosti za vezivanje i dalje nezaobilaznog PES-a i ponovo rođenog DPS-a. A takav ishod iz ove perspektive se čini kao neminovan. Dakle, DPS će uskoro ponovo vladati Crnom Gorom. Narodski rečeno: živi bili pa vidjeli.
(pečat.rs)
