piše: Teodor Kralj

Samo do juče, tonom ispunjenim prijetnjom i odlučnošću, slušali smo izjave o odbijanju svake ideje o izlasku na izbore, pa čak i na savjetodavni referendum. Predstavnici „građanskih inicijativa“, „plenuma“, „narodnih frontova“ i ostalih samozvanih tribuna najavljivali su blokade, razbijanje kutija, sprječavanje glasanja — sve pod izgovorom da su institucije kompromitovane, da je narod „prevaren“ i da učešće u sistemu znači legitimisanje nepravde.

I onda — preko noći — isti ti glasovi zahtijevaju izbore. Ne na jesen, ne kad se steknu uslovi, nego odmah. I to kao preduslov za smirivanje političkih tenzija. Šta se promijenilo u poslednjih 48 sati? Da li je sistem magično postao legitiman? Jesu li kutije postale manje opasne, a izbori više demokratski?

Ne, nije se promijenilo ništa — osim političke kalkulacije.

Ovo nije prvi put da gledamo političku gimnastiku koja graniči sa akrobacijom. Ali ovoga puta, licemjerje je toliko očigledno da vrijeđa inteligenciju građana. Kad se izbori ne odgovaraju — oni su farsa. Kad odgovaraju — onda su „volja naroda“. Kad se gubi u anketama — poziva se na ulicu. Kad se ulica osipa — traži se povratak u institucije.

Takvom strategijom ne ruši se sistem — ruši se povjerenje u mogućnost bilo kakve promjene. U takvom ambijentu, svaki izborni proces se pretvara u cirkus, a svaki poziv na borbu za demokratiju gubi kredibilitet. I tu je najveća šteta: ne u tome što neko želi vlast, već u tome što su građani još jednom prevareni da vjeruju nekome ko sjutra više neće vjerovati samom sebi.

U jednom trenutku, pitanje nije više „ko je u pravu“, već — ima li više iko ko se ne stidi da bude dosljedan?

Tagovi