Na današnji da 1917. u 25. godini života preminuo je veliki pisac Milutin Bojić, najpoznatiji po poemi „Plava grobnica“. Studirao je filozofiju i pedagogiju u Beogradu. Učestvovao je u balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu.
Milutin Bojić, srpski pjesnik, dramski pisac, književni kritičar i pozorišni recenzent, rođen je 19. maja 1892. godine u Beogradu. Njegova porodica se iz Zemuna preselila u Beograd, dok njegovi dalji preci vode porijeklo iz Bosne. Njegov otac zvao se Jovan, a po zanimanju je bio obućar. Zahvaljujući kvalitetnom radu, za kratko vrijeme stekao je ogroman broj mušterija, što je pogodovalo otvaranju vlastite zanatske radnje.
Milutinova majka zvala se Sofija, porijeklom iz zanatske pančevačke porodice Bogojević. Milutin je bio najstarije od njihovo petoro djece. Od malih nogu učen je predanom radu, što će značajno uticati na njegov život i djelo. Djetinjstvo je proveo u radnoj atmosferi i sa tog aspekta formirao je svoju ličnost. Završio je Terazijsku osnovnu školu, a 1902. godine upisan je u realni odsjek Druge beogradske gimnazije.
Na studijama je ostvarivao dobre rezultate, a u slobodno vrijeme čitao je i proučavao djela svjetske književnosti, zanimao se za istoriju filozofije, savremene psihoanalize i osnove psihologije, isto tako proučavao je domaću i stranu pozorišnu umjetnost i učio mnoge strane jezike. Objektivno je sagledavao istoriju i društvene tokove. Ova njegova svojevrsna psihoanalitička metoda uočava se u njegovim književnim djelima od samih početaka.
Njegova djela oslikavaju potragu za suštinom određenih događaja i pojava koje su iz istih proizašle.
Na početku Prvog svjetskog rata Bojić je sa vojskom napustio rodni Beograd i više se nikad nije vratio. U Nišu je obavljao dužnost cenzora. Bio je urednik dnevnog lista Glasnik. Redovno je objavljivao aktuelne članke. Uz članke je objavio i svoj ep Kain. Njegov tiraž zaplijenjen je i uništen od strane bugarske vojske.
U februaru 1915. godine umrla je Bojićeva majka i tada sva briga za braću i sestre pala je na njega. Sestru i najmlađeg brata ostavio je kod rođaka u Kraljevu, a u izgnanstvo je pošao sa mlađim bratom. Prelazeći preko Albanije, napisao je pjesmu o Beogradu Singidunum. Posle povlačenja preko Albanije radio je kao državni službenik na Krfu i u Solunu.
Iako je živio samo 25 godina, ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. U svom kratkom životu ipak je stigao da opjeva patnje i stradanja srpskog naroda kroz tragično povlačenje preko Albanije. Kao svjedok masovnog umiranja na ostrvu Vido, on piše svoju najupečatljiviju pjesmu Plava grobnica, koja predstavlja svojevrsnu tvorevinu Bojićevog nadahnuća. Prelaskom u Solun stigao je da objavi zbirku pjesama pod naslovom Pjesme bola i ponosa.
Milutin Bojić je preminuo 8. novembra 1917. godine u bolnici u Solunu. Sahranjen je na vojničkom groblju na Zejtinliku. Krajem ljeta 1922. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Beograd.
(Poezija suštine)
