Tragedija koja je potresla Cetinje, u kojoj je život izgubio maloljetni dječak, otvorila je bolno, ali legitimno pitanje – zašto nakon takvog događaja nije proglašen Dan žalosti?

U društvu koje teži empatiji, solidarnosti i institucionalnoj odgovornosti, simbolične odluke imaju veliku težinu. Dan žalosti nije samo formalnost – to je poruka zajednice da dijeli bol, da prepoznaje težinu gubitka i da staje uz porodicu u najtežim trenucima.

U prethodnim slučajevima, javnost je svjedočila da su lokalne ili državne vlasti brzo reagovale, proglašavale dane žalosti, organizovale komemoracije i slale jasnu poruku zajedništva. Upravo zato, izostanak takve reakcije u ovom slučaju dodatno zbunjuje i otvara prostor za sumnju u dosljednost postupanja institucija.

Postavlja se pitanje – da li postoje jasni kriterijumi kada se proglašava Dan žalosti, ili se takve odluke donose ad hoc, u zavisnosti od okolnosti i procjene pojedinaca?

Jer, ako pravila nijesu ista za sve, onda svaka odluka – ili njen izostanak – postaje predmet preispitivanja.

Ovdje nije riječ o politizaciji tragedije, već o principu. O potrebi da institucije pokažu senzibilitet i pošalju poruku da nijedna tragedija nije „manje važna“, posebno kada je riječ o životu djeteta.

U trenutku kada porodica prolazi kroz nezamisliv gubitak, a zajednica pokušava da pronađe način da iskaže saosjećanje, institucionalna tišina djeluje hladno i udaljeno.

Zato ovo pitanje nije napad, već zahtjev za objašnjenjem.

Zašto nije proglašen Dan žalosti?

Jer odgovor na to pitanje nije važan samo za ovaj slučaj, već i za povjerenje građana u institucije koje bi trebalo da budu uz njih – u trenucima kada je to najpotrebnije.

 

Tagovi