piše: Milisav Popović
Posljednjeg dana mjeseca juna 2019. godine u svojim zavičajnim Kučima, u koje su njegovi preci iz vrletnih Rovaca prije više vjekova „klicu zametnuli“, zauvijek je otišao iz ovozemaljskog života zaslužni državnik Crne Gore i Srbije dr Momir Bulatović u svojoj 63. godini života.
Momir je umro, ali mrtav nije… Osam godina, u dva mandata bio je predsjednik Republike Crne Gore, koje više nema?! A da ima države Crne Gore, ona bi imala i predsjednika koji bi smio i umio da priredi državničku sahranu prvom u višestranačju izabranom predsjedniku Crne Gore, Momiru Bulatoviću.
Ne kaže se da nema države tamo gde nje ni bilo nije, nego tamo gdje za nju mjesta ima, a nje nema.
Sin Sava, oficira one velike Jugoslovenske narodne armije, Momir je rođen i rastao van Crne Gore, kosmopolitski zagledan u sve ljude, narode i nacije. U Crnoj Gori stekao je visoko obrazovanje, pa se svojim znanjem, šarmom i urođenom narativnošću ubrzo se nametnuo za docenta na Ekonomskom fakultetu u ondašnjem Titogradu.
Zato je čini se lako 1989. godine dospio na čelo Predsjedništva već antibirokratski uzavrele Crne Gore. Na predsjedničkim izborima 1992. godine pobijedio je mnogo starijeg i iskusnijeg dr Branka Kostića, kandidata Udruženja ratnika rata 1991/92. godine.
Na jednom velikom sindikalnom zboru u zgradi ondašnje Vlade, kada je Momir oštro kritikovao zvaničnike crnogorskog Sindikata Danila Popovića i Buda Šljivančanina, istom mjerom sam mu protivrječio, ali mu to nije smetalo da pomogne kada smo mu se u ime Udruženja ratnika 91/92. obraćali da pruži pomoć porodicama poginulih i ranjenih.
Niko zdravorazuman tada ni sanjao nije da će na Momirovo mjesto dospjeti čudovište koje će, ne samo saborcima, nego i porodicama poginulih na zov otadžbine zabraniti pristup njihovim spimen-obilježjima. Međutim, događa se to već nekoliko godina i dalje. A to čudovište sada juriša i na srpske hramove u Crnoj Gori.
Godine 1997. Momirovi, do tada odani saborci za očuvanje SRJ – Milo, Sveto i Milica – Momira su sramno izdali i priklonili se onim izvanjcima koji su već ranije učinili sve da se u krvi raspadne ona velika Jugoslavija.
Momirovoj maksimi: „Jugoslavija bez alternative“, Milo je suprotstavio: „Nikad više 1918.“ (nikad više zajedno Srbija i Crna Gora).
Taj zlokobni Milov poklič, iako je bio i glasan i jasan, nažalost, nije razumjela ona duhovna Crna Gora, koja je to ponajprije trebala, a kada ga je razumjela priznala je da nije znala da je guju „Judu“ u njedrima gajila.
Uprkos opstrukciji novonastalog vođstva Crne Gore, na čelu sa Milom, država SRJ je opstala, a za njenog premijera izabran je upravo Momir Bulatović.
Kada je u martu 1999. godine krvožedna NATO armada iza koje je stajalo 19 država sa 700 miliona stanovnika napala na SRJ i njenih samo sedam miliona, ta SRJ uspijevala je da se 78 dana i noći ne samo vojnički odupire moćnom agresoru, nego najzad i da ga „zauzda“ rezolicijom Ujedinjenih nacija 1244.
Predsednik SRJ Slobodan Milošević i premijer Momir Bulatović uspijevali su to uprkos Milovom dezerterstvu iz Vrhovnog saveta odbrane i njegovoj logističkoj podršci NATO napadačima o čemu svedoči jedan od čelnika NATO-a Bil Klinton, a povodom bombardovanja varošice Murino u Crnoj Gori, u kojoj su pobijena i djeca.
Svi Momirovi državnički i dani i godine, počev od krvavog raspada SFRJ kroz građansko-vjerske ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, može se reći, protekli su u njegovom neprekidnom ratu protiv pakla kroz koji je prolazio njegov narod.
Momir je bio i sudionika i svjedok mnogih teških i važnih pregovora – Hag, Tirana, Dejton, Rambuje, Kumanovo… Za svoje nastajanje i opstajanje Momiru je zahvalna i Republika Srpska.
Momirovo crnogorsko ime i srpsko prezime, njegove objavljene knjige, „Neizgovorena odbrana“, „Ekonomija i demokratija (Držati glavu iznad)“, a naročito faktografska knjiga „Pravila ćutanja“ natjeraće istoriju i istoričare da o Momiru nikada ne zaćute.
Komemoracija Momiru Bulatović održana je ne slučajno u Srpskoj kući u Podgorici, gdje je patriotski dirljivu besjedu o njemu izgovorio direktor Srpske kuće Emilo Labudović. A na Čepurcima pored Momirovog odra tokom dva dana prolazile su stotine i hiljade Momirovih prijatelja i poštovalaca. Došli su da mu odaju počast i zvaničnici države Srbije, među kojima ministar odbrane Vulin, a sa njim i general… , kao i Nikola Šainović u ime Socijalističke partije Srbije. Govorio je i predstavnik grada Trebinja Dragoslav Banjak.
Od državnika Momira Bulatovića na Čepurcima državničkom besjedom oprostio se Andrija Mandić, jedan od lidera Demokratskog fronta.
Svi navedeni gosti iz Srbije i Republike Srpske ispratili su Momirove zemne ostatke od Čepuraka do njegove vječne kuće u selu Raće u Kučima. Tamo je opelo služio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, a riječi zahvalnosti svima koji su došli da se poklone Momirovim sjenima izgovorio je Momirov rođak Nasto Bulatović. Od strane režima bio je prisutan ministar pravde Pažin – samo on. To što vođa režima Milo nije došao na Momirovo sahranu ne čudi kada se zna da je on, Milo, svojevremeno izjavio da su na njega „topovi iznad Kuča bili upereni“, a da su „Crnogorci samo dok ne pređu Bioče (u Kučima) – Crnogorci“ .
Telegram koji je Momirovoj porodici prispio navodno od strane Mila, čini se da je podmetnut, jer kako drugačije razumjeti da su u njemu naznačeni svi Momirovi najbliži srodnici osim majke Sofije, koja je još živa.
A Kuči, kao Kuči, sjatili su se oko mrtvog Momira, slično kao nekada oko mrtvog Marka. Oni koji su zamjerali Momiru što im nije prokrčio sve puteve do Komskih katuna, možda će mu oprostiti ako su shvatili da je Momir krčio puteve čojstva i junaštva koji su pod upravom evroatlanskih putara i „putalja“ već odavno zarasli u korov.