Partija šaha u Srbiji u završnom činu: Minijatura Aleksandra Vučića i blokaderski juriš biciklom u šah-mat!

Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA i osnivač portala BORBA

Srpska politička tabla danas izgleda kao sukob dvije potpuno različite filozofije.

Na jednoj strani-minijatura Aleksandra Vučića: mirna, staložena i trpeljiva politika, sa jasnim razumijevanjem da se velike stvari rješavaju u tišini, bez histerije i samoponižavanja. Figura po figura, polje po polje, pažljivo i strpljivo.

Na drugoj strani — blokaderi. Njihova politika nije zasnovana na planu, već na improvizaciji i očajničkoj potrebi za pažnjom. Gledamo blokade puteva, performanse, vožnje biciklima, pa čak i trčanja kroz Hrvatsku, kao da će kilometraža donijeti legitimitet.

I pitamo se: šta je sljedeće?

Trotinetom do Kijeva? Skijama preko Atlantika? Rolšulama u Savjet bezbjednosti?

U ovoj partiji srpske politike, tabla je jasna: Aleksandar Vučić igra crnim figurama, a blokaderi – bijelim. Ali, za razliku od šahovske legende, gdje bijeli uvijek ima početnu prednost prvog poteza, ovdje je ta prednost već prokockana.

Blokaderi su otvorili igru brzo, bez razmišljanja — trčanjem, biciklima, blokadama puteva i mostova. Umjesto da grade poziciju, oni su povukli sve figure naprijed, ostavljajući kralja bez zaštite. Napali su spektakularno, a zaboravili osnovno pravilo šaha: prvi napad ne znači i pobjedu.

Napali su nespretno, haotično: blokade, marševi, bicikli, trotineti, trčanja po tuđim njivama i drumovima. Sve za fotografiju i tvit. Kao da će selfiji donijeti mat.

Otvorili su igru kao amateri: sva sila naprijed, a pozadina prazna. Kralj ostavljen na vjetrometini, lovci i konji bez plana, topovi zaboravljeni. Umjesto ozbiljne strategije — performans za galeriju. Umjesto plana — očajnički potezi. Politika destrukcije, politika bicikl ili trotinet-revolucije.

Vučić to koristi hladnokrvno. Crne figure već neko vrijeme polako zauzimaju centar. Figura po figura, polje po polje. Nema galame, nema trčanja. Samo pozicioni šah, igra iscrpljivanja. Napad bijelih blokadera se polako gasi kao loša vatra bez goriva. Sledeći potez neće biti spektakl, biće egzekucija.

Jer, Vučić, sa crnim figurama, igra drugačije. Povučen, staložen, čeka grešku protivnika. Ne ide na spektakl, ide na poziciju. Crni u šahu uvijek igra na strpljenje, na protivnikovu brzopletost, na umor. Čeka pravi trenutak za kontranapad. On zna da emocije ne donose poene; donosi ih hladna glava.

Blokaderi su sada u cajtnotu.

Vrijeme im ističe, a tabla je sve praznija. Šahovski rečeno, njihova ofanziva je „preeksponovana“: napali su sve, a odbranili ništa. Svaki sledeći potez ih samo uvlači dublje u lošu poziciju.

Vučić, sa crnim figurama, samo premješta figure, čuva centralne linije, i polako steže obruč.

U šahu, kada bijeli napravi pogrešan otvaranje, crni ne mora da briljira. Dovoljno je da igra čvrsto i strpljivo. Tako i ovdje: vlast ne mora svake nedelje da izlazi na ulice, ne mora da organizuje spektakle. Dovoljno je da sačeka da se bijele figure same pogube.

Oni ne nude program, ne nude rješenja. Nude samo haos i besmisleno trošenje energije, sve u nadi da će neko, negdje, zapaziti njihovu „borbu“. Ali to nije politika — to je karikatura politike.

To je parada nemoći, upakovana u celofane lažnog otpora.

Vučić, za razliku od njih, razumije jednu jednostavnu istinu: narod ne traži cirkus. Traži sigurnost. Traži stabilnost. Traži ono što dolazi iz politike tihe, uporne i dosledne, ne iz improvizovanih spektakala.

Dok opozicioni blokaderi umorni jure za svojim sopstvenim sjenkama, Vučićeva minijatura ostaje nepokolebljiva. Svaki njihov besmisleni potez, svaka njihova nova akrobacija samo dodatno učvršćuje osjećaj u narodu — da na jednoj strani stoji ozbiljnost, a na drugoj cirkus.

Vučić je svoju igru jasno postavio: pustiti protivnika da se sam potroši, da izgubi figuru za figurom, da padne na koljena iscrpljen sopstvenim neznanjem. A onda, kad tabla ostane pusta, kad se publika okrene od gubitnika, zadati tih, nezaustavljiv mat.

Pitanje je samo – koliko dugo publika ima strpljenja da gleda partiju koja je već odlučena.

A u šahu, igrač koji ne zna šta hoće, brzo ostane bez figura.

U politici, isto pravilo važi: oni koji nemaju viziju, završavaju na margini istorije. Biciklom, trotinetom ili pješke — potpuno svejedno.