Parlamentarna većina i Vlada kao čuvari DPS tekovina: Srbi dobri samo kad treba da ih glasaju da uskoče u fotelje

Postoji jedna opasna pojava u crnogorskoj politici koja preživljava sve izbore i sve promjene vlasti: navika da se srpski birači tretiraju kao sredstvo, a srpski jezik kao smetnja. Ta pojava nije nestala padom DPS-a. Samo je promijenila glas i rječnik. Danas se ne zove „odbrana države“, već „evropski prioritet“.

Izjava državne sekretarke u Ministarstvu evropskih poslova Biljane Papović da je inicijativa za službeni status srpskog jezika „nepotrebna u ovom trenutku evropskog puta“ nije ni naivna ni bezazlena. Ona je uvredljiva. Jer implicira da su pravo, pravda i ravnopravnost nešto što se odgađa — ako ih zatraži pogrešna većina, u pogrešno vrijeme. Neodgovoran odnos prema pitanju srpskog jezika u Crnoj Gori u javnosti su ispoljili i poslanici aktuelne većine Miodrag Laković (PES) i Maja Vučelić (Civis). Laković je zaključio da ustavna prava srpskog naroda i govornika srpskog jezika „trenutno nemaju suštinski, ni lingvistički značaj, već identitetski“, te takve inicijative neće podržati, dok Vučelić ovim tezama dodaje da „po Ustavu Srbije srpski jezik jeste u službenoj upotrebi, a po Ustavu Crne Gore srpski jezik je u službenoj upotrebi“, te ne vidi šta se može riješiti.

A istorija Crne Gore ne ostavlja prostor za takvu vrstu cinizma.

Nakon kapitulacije 1916. godine i uvođenja vojne uprave, okupator je prvo udario na školu i jezik. Zabranjena je ćirilica, izbačena srpska istorija, uklonjene junačke i patriotske pjesme. Naređeno je da se u nastavi koristi latinica i lojalistički program. Četrnaest učitelja iz Bjelopavlića, mahom iz Danilovgrada, to je odbilo.

Nisu „otvorili dijalog“. Nisu čekali „povoljniji trenutak“. Podnijeli su otkaze i završili pred vojnim sudom.

Među njima su bili:
Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučinić, Blažo Radonjić, Cvetko Stanišić i Jakša Brajović.

Njih trojica — Vuksan Radović, Savo Đurović i Velizar Đuranović — prošli su „blaže“. Ostali su internirani u mađarske logore „Boldogason“ i „Nežider“ — do kraja Prvog svjetskog rata. Ne zato što su bili radikali, već zato što nijesu htjeli da budu sluge u sopstvenoj zemlji.

Tokom suđenja, kada ih je istražitelj pitao zašto ne prihvataju program „kao u hrvatskim školama“, Tripko Brajović je odgovorio rečenicom koja danas zvuči aktuelnije nego ikad:
„Vi ste taj program prihvatili jer ste robovi. Mi nijesmo robovi — mi smo okupirana zemlja.“

Da li je to bilo „pogrešno vrijeme“ za otpor?

Istorija se, nažalost, ponovila gotovo vijek kasnije. Godine 2004. dvadeset i sedam profesora u Crnoj Gori stalo je u odbranu srpskog jezika. Znali su šta ih čeka. I opet nijesu ćutali.

Otpušteni su:
Marija Lalatović, Veselin Matović, Radmila Matović, Dušan Kilibarda, Nebojša Đilas, Dragomir Ninković, Radosav Đurković, Radinko Krulanović, Miodrag Beli Kovačević, Vesna Todorović, Boris Jovanović, Vladenka Kovačević, Dragana Todorović, Radovan Čolaković, Ivanka Antović, Ranko Zečević, Milojko Pušica, Veselin Kandić, Radmila Radović, Ljubica Jovović, Lidija Mijušković i Milanka Otašević Đurđevac.

Neki su, čekajući pravdu, i preminuli:
Stanka Nikčević, Vuko Velaš i Svetozar Ćiraković, čovjek koji je u Skadru otvorio školu srpskog jezika i opismenio stotine naših ljudi svih vjera.

Profesor Ratko Škuletić se zamonašio i danas je kao otac Jeftimije iguman Manastira Pive. Profesor filozofije Miodrag Todorović postao je sveštenik. Ostali i dalje čekaju pravdu od države koja im duguje mnogo više od ćutanja.

I nakon svega toga, neko ima obraza da kaže da je srpski jezik „neprioritetan“ zbog Evrope.

Istina je jednostavna i neprijatna: Srbi u Crnoj Gori su dobri kad trebaju glasovi. Kad zatraže ravnopravnost — postaju problem. Kad podsjete na žrtve — postaju „retrogradni“. Kad traže pravo — dobiju predavanje o strpljenju.

Evropska unija nije razlog za diskriminaciju. Ona je samo izgovor. Pravi razlog je strah da se dira u DPS-ov ustavni beton i da se konačno prizna da je ova država decenijama živjela na nepravdi.

A jezik koji je preživio logore, otkaze i smrt — preživjeće i ovu vlast.
Pitanje je samo: hoće li se ona pamtiti po kukavičluku ili po ispravljanju nepravde?

Srpski jezik nije problem. Problem su oni koji bi da se prave da žrtve nikada nijesu postojale.

Zato ova priča nije pitanje jezika, već karaktera. Parlamentarna većina i Vlada Crne Gore danas ne brane stabilnost — brane sopstveni komoditet, izuzev časnih izuzetaka. Ali mnogi koji su na vlast došli glasovima ljudi koji govore srpskim jezikom danas dozvoljavaju da se taj jezik ponižava i odlaže kao „neprioritet“.

Posebno su odgovorni ministri i poslanici koji i sami govore srpski, a koji su pristali da im fotelja bude važnija od jezika, a koalicioni mir važniji od istine. Jer cijena koju bi oni platili — gubitak funkcije — mizerno je mala u poređenju sa cijenom koju su platili danilovgradski učitelji zatvarani u logore i nikšićki profesori izbačeni na ulicu. Dok su jedni davali slobodu, egzistenciju i život da bi srpski jezik opstao, ovi danas nijesu spremni ni da rizikuju mandat.