U mjesecima koji prethode očekivanim promjenama u vlasničkoj strukturi jednog samozvanog „nezavisnog“ medija, sve je očiglednije da redakcija tog biltena ne zna ni gdje udara, ni kome više zapravo služi. U očajničkom pokušaju da se politički pozicionira i zadrži makar privid relevantnosti, redakcija svakodnevno demonstrira potpuni gubitak profesionalnog kompasa – ali i političke orijentacije.

Udaraju na sve strane: od Milojka Spajića, koji im donedavno nije bio dovoljan “državnik”; preko Andrije Mandića, koji je postao centralna meta i dežurni krivac od kojeg žele da naprave državni problem; do Nika Djeljošaja, kojem očigledno ne mogu da oproste političku autonomiju. Ni Demokrate im nijesu po mjeri, pa i njih selektivno razvlače po naslovima. I Bošnjake pokušavaju da „disciplinuju“ kroz tekstove i spinove, valjda ne bi li ih natjerali na podobnost. Ukratko – ko god se ne uklapa u njihov šablon podobnog partnera ili političkog rekvizita, postaje neprijatelj.

Zanimljivo je da u tom njihovom moralnom krstaškom pohodu ne nalazi mjesta za samo jednog čovjeka – Mila Đukanovića. Njega se, već godinama, sistematski ne dotiču. Ne pitaju gdje je odgovornost za tri decenije afere, korupcije, pljački, privatizacija, mafije i razaranja institucija. Ne zanima ih zašto Specijalno državno tužilaštvo ne podiže optužnice. Zašto? Jer je, kako sve više deluje, gospodin Đukanović svojevremeno bio među onima koji su pomogli da se taj bilten i uspostavi. A dugovi, kao što znamo, uvijek dođu na naplatu.

Niko ne bi trebalo da zaboravi da se novinarska nezavisnost ne mjeri brojem napada, već principijelnošću. Kad se u poslednje vrijeme napadaju svi osim jednog – a taj jedan je simbol svega što je u Crnoj Gori trebalo da bude procesuirano – jasno je da nije riječ o nezavisnosti, već o dugu. Medijskom, političkom i ličnom.

I dok se vlasnička struktura uskoro promijeni, možda će se i uređivačka politika konačno razotkriti do kraja. Mada, i ovako je sve već prilično jasno.

Tagovi