Ako biste pitali DPS šta znači „idealna država“, odgovor ne biste našli u programima, već u njihovoj praksi. Ona izgleda ovako: dovedu Madonu ili Rolingstonse da se narod zabavlja, dok Milo u tišini potpisuje milionske koncesije za porodični i prijateljski krug. Dok zvuk sa bine odjekuje, iz državne kase odlazi 10 miliona za „limenku“ – sitnica u poređenju sa onim što se okreće u švercu cigareta, droge i svim onim kanalima iz kojih se hrane i klanovi i politika.

U međuvremenu, građanin Crne Gore ima minimalnu zaradu od 193 eura. Hljeb i igre – ali onaj hljeb je sve tanji, a igre sve skuplje.

Ovo je DPS-ov model vladavine: dok elita živi u raskoši, država se raspada pod teretom kriminala, korupcije i iseljavanja mladih. A kako bi se sve to prikrilo, aktivira se propagandna mantra – „Vučić je kriv“. To je stara, dobro uigrana taktika: preusmjeri pažnju, stvori spoljnog neprijatelja i homogenizuj biračko tijelo, dok iza zavjese nastavljaš da dijeliš plijen.

I tu leži suština problema: DPS ne zna da upravlja državom, već samo da upravlja iluzijom. Oni su majstori kulisa, vješti u stvaranju spektakla i podgrijavanju emocija. Ali iza kulisa nema stabilne ekonomije, nema sigurnih institucija, nema jednakih šansi. Postoji samo mali krug privilegovanih i ogromna većina građana koja životari.

Crna Gora ne može biti država hljeba i igara, koliko god se DPS trudio da je takvom predstavi. Jer realnost je suviše tvrdoglava: prazni frižideri, pune autobuske karte za inostranstvo i kriminalne grupe koje su jače od same države.

To je „idealna država“ po DPS-u. Idealna za njih – pogubna za sve ostale.

Tagovi