Početkom proljeća 1999. godine, dok su sirene za vazdušnu opasnost parale noć i dok su mostovi, fabrike i zgrade nestajali u dimu, Beograd je živio jedan neobičan, prkosan kulturni život.
Na današnji dan prije 27 godina prvi put su se oglasile sirene za vazdušnu opasnost i početak bombardovanja.
- marta 1999. godine počelo je NATO bombardovanje koje je iza sebe ostavilo traume, strah, pustoš i tragedije.
„Pravo jačeg i tada kao i sada, zapravo jeste jedini zakon“
Ovim povodom oglasila se i Jelena Karleuša koja je na društvenim mrežama napisala otvoreno na godišnjicu rata koji ne smije da se zaboravi.
Na današnji dan prije 27 godina počelo je zločinačko bombardovanje Srbije od strane NATO alijanse. Razlozi su danas čitavom svijetu više nego jasni — otimanje Kosova i pravljenje velike vojne baze. Srbija, kao i sve zemlje koje se danas bombarduju, a čitav svijet nemo posmatra, nije imala šansu. Pravo jačeg i tada kao i sada, zapravo jeste jedini zakon — napisala je Jelena i dodala:
Bombardovanje Srbije i otimanje Kosova otvorilo je svjetsku Pandorinu kutiju i posljedice tog bezakonja gledamo danas. U ime sjećanja na hiljade žrtava među kojima su bila i djeca, ponosna sam na moj narod, koji je kroz istoriju i velike ratove uvijek pokazivao ogromnu hrabrost i volju da se odupre neprijateljima. Kosovo je Srbija, živjela Srbija — napisala je Jelena.
U jeku NATO bombardovanja, muzika nije utihnula
Početkom proljeća 1999. godine, dok su sirene za vazdušnu opasnost parale noć i dok su mostovi, fabrike i zgrade nestajali u dimu, Beograd je živio jedan neobičan, prkosan kulturni život. U jeku NATO bombardovanja, muzika nije utihnula — naprotiv, postala je glas otpora, zajedništva i potrebe da se sačuva makar dio normalnosti.
Na trgovima, u parkovima i improvizovanim binama širom grada, organizovani su koncerti koji su okupljali hiljade ljudi. Najpoznatiji među njima održavani su na otvorenom, često u blizini potencijalnih meta, što je njihov simbolički značaj činilo još snažnijim. Građani su dolazili uprkos opasnosti, noseći transparente, svijeće i inat koji se teško može opisati. Muzika je tada bila više od zabave — bila je poruka da život ne staje.
Zajedništvo
Umjetnici su nastupali gotovo svakodnevno, bez velike produkcije, često uz minimalne tehničke uslove. Ipak, energija publike nadomještala je sve nedostatke. Pjevalo se uglas, ponekad i glasnije nego što bi razglas mogao da podnese. Između pjesama, slali su se apeli za mir, ali i poruke solidarnosti i dostojanstva. Nije bilo podjele na žanrove ni generacije — rok, pop, folk i alternativna scena našli su zajednički jezik u trenutku kada je to bilo najpotrebnije.
Koncerti su imali i snažnu psihološku ulogu. U atmosferi neizvjesnosti, oni su pružali osjećaj zajedništva i privremeni bijeg od straha. Ljudi su se držali zajedno, razgovarali, pjevali i makar na nekoliko sati zaboravljali na zvuke eksplozija koji su odjekivali u daljini. Upravo ta potreba za bliskošću i normalnošću činila je ove događaje posebnim i duboko emotivnim.
Danas, sa vremenske distance, koncerti iz 1999. godine ostaju upamćeni kao jedinstven primjer kulturnog otpora. Oni nisu mogli da zaustave razaranje, ali su uspjeli da očuvaju duh grada. U vremenu kada su mnoge stvari bile van kontrole, muzika je bila ono što su ljudi mogli da podijele, razumiju i sačuvaju. Beograd je tada pokazao da čak i pod bombama — pjesma može biti jača od straha.
(Kurir.rs)
Kakvo nepostovanje zrtava, da ovakva jedna nemoralna spodoba prica o tome,sramota. Zar u Srbiji nema neko normalan? Zalosno sto napravi covjek od Srbije. Satanisti sve, Brnabic, Jeremic, Karleusa…