Deseto izdanje LiTeritorije, regionalnog književnog festivala KIC-a „Budo Tomović“, otvoreno je sinoć razgovorom i autorskim čitanjima. U programu su učestvovali pisci Zvonko Karanović, Šejla Šehabović i Stefan Bošković, dok je razgovor sa autorima moderirao književni kritičar Vladimir Arsenić.
Otvarajući festival, urednica književnog programa KIC-a Valentina Knežević istakla je da je festival tokom protekle decenije izrastao u značajnu književnu platformu koja okuplja autore i čitaoce iz regiona, podstičući dijalog o književnosti, društvu i savremenom trenutku.
Govoreći o ovogodišnjoj temi „Izvan granica“, naglasila je da književnost prirodno prevazilazi jezičke, generacijske, teritorijalne i unutrašnje granice, te da ovogodišnji program otvara pitanja slobode stvaranja, novih književnih formi i odnosa književnosti prema savremenim tehnologijama, zahvalivši pritom partnerima, saradnicima i publici na podršci koju festival kontinuirano uživa već deset godina.
U svom osvrtu na pitanje šta je ono što ga trenutno posebno inspiriše, budući da radi i kao pisac i kao scenarista, ali i kao dramaturg Bošković je istakao da ga danas više ne inspirišu konkretne teme, već preispitivanje vremena i prostora u kojem nastaje umjetnost, pri čemu prostor smatra jednim od ključnih elemenata stvaralačkog procesa.
Naglasio je da mu rad u različitim formama kao što su proza, scenario i dramaturgija omogućavaju kreativnu ravnotežu, jer svaka od njih predstavlja svojevrsni predah od druge. Iako prozu doživljava kao najintimniji izraz, smatra da sva njegova djela, bez obzira na formu, proizilaze iz ličnog iskustva i pokušaja razumijevanja svijeta. Posebno cijeni razlike između književnog, pozorišnog i filmskog stvaranja, jer mu upravo njihovo preplitanje otvara nove perspektive i podstiče kreativnost.
Odgovarajući na pitanje o granicama koje je najviše podstiču da ih prevazilazi, Šehabović je navela da su mnoge prepreke u umjetnosti povezane sa društvenim okolnostima, privilegijama i pristupom resursima, posebno u malim sredinama. Ipak, smatra da su najveća ograničenja često ona koja umjetnici sami sebi postavljaju, uskraćujući sebi slobodu eksperimentisanja i stvaranja bez straha od neuspjeha.
Naglasila je da umjetnost zahtijeva prostor za pokušaje, greške i istraživanje, te da se granice najuspješnije prevazilaze onda kada se autor usudi da sebi postavi jednostavno pitanje: „Zašto da ne?“
Karanović je o granicama koje ga podstiču da ih prevazilazi, kazao da je ključ svega u hrabrosti da se slijedi ideja, čak i kada djeluje neostvarivo. Kao primjer naveo je osnivanje izdavačke kuće posvećene isključivo poeziji, uprkos skepticizmu okoline i uvjerenju da takav projekat nema tržišnu perspektivu.
Podsjetio je da se granice pomjeraju proaktivnim odnosom prema stvaranju i spremnošću da se preuzme inicijativa, umjesto čekanja na prilike i priznanja. Prema njegovim riječima, upravo najambicioznije i naizgled nemoguće ideje imaju potencijal da okupe ljude i pokrenu promjene u kulturnom prostoru.
Na pitanje o stvaranju izvan granica i očekivanjima, Bosković je ukazao da je potpuna nezavisnost rijetko moguća, dok autentičnost vidi kao presudan element svakog vrijednog književnog djela. Istakao je da pisci često razmišljaju o recepciji, tržištu i nagradama, ali da trajnu vrijednost ne određuju takve strategije, već jedinstvena perspektiva iz koje autor posmatra svijet.
Po njegovom mišljenju, savremena književnost se suočava sa izazovom svijeta koji se mijenja brže nego ikada, pa najveće granice danas nisu državne, jezičke ili identitetske, već granice pažnje u vremenu preplavljenom informacijama. Uprkos tome, smatra da upravo dosljednost vlastitoj viziji i autentičnosti predstavlja najbolji način da umjetnost ostane relevantna i ostavi trajan trag.
Kad je riječ o mogućnostima prevazilaženja granica u književnosti, Šehabović se osvrnula na paradokse savremenog digitalnog doba, u kojem su fizički tragovi književnog stvaranja i neposredan odnos prema tekstu sve više potisnuti. Napomenula je da književnost tradicionalno pripada prostoru privilegovanog znanja i pismenosti, ali da su tehnološke promjene istovremeno proširile i zakomplikovale njen odnos s publikom.
Dodala je da u vremenu skraćene pažnje i ubrzane komunikacije postaje sve teže predvidjeti publiku kojoj se književnost obraća, zbog čega prilagođavanje najširem krugu čitalaca često nema mnogo smisla. Upravo zato, smatra ona, savremena književnost mora iznova preispitivati svoje granice i načine povezivanja sa čitaocima.
Ističući značaj čitalačkih klubova i radionica kreativnog pisanja, Karanović je ocijenio da književnost posljednjih godina ponovo dobija na popularnosti i okuplja sve veći broj zainteresovanih čitalaca i autora. Objasnio je da su radionice važne prije svega kao prostor podrške ljudima koji osjećaju potrebu za kreativnim izražavanjem, dok čitalački klubovi doprinose stvaranju novih književnih zajednica.
Ocijenio je takođe da, uprkos izazovima digitalnog doba i sve kraćoj pažnji publike, književnost i dalje predstavlja važan prostor za razumijevanje sebe i svijeta. Naglasio je da su za stvaranje najvažniji hrabrost, posvećenost i vjera u ono što se radi, te da autori ne bi trebalo da budu opterećeni spoljnim okolnostima i očekivanjima, već da istinski uživaju u samom procesu stvaranja.
Drugi dio večeri obilježio je poetsko-muzički performans „Četiri godišnja (ne)mira“ Sofije Drakulović. Kroz četiri ciklusa, uz minimalističke gitarske dionice i ambijentalne slojeve klavijature, performans je istraživao unutrašnji svijet mladosti i različite faze emotivnog i egzistencijalnog sazrijevanja, donoseći publici istovremeno duhovitu, ironičnu i introspektivnu umjetničku priču.
