Skupština Crne Gore izglasala je osnivanje Anketnog odbora koji će se baviti tzv. Crnim trojkama, odnosno, politički motivisanim zločinima nastalim za vrijeme bivše vlasti, pogotovo u periodu između 2000. i 2013. godine, a koji za ista ukazuju na vrlo vjerovatnu, čak i izjvesnu odgovornost višedecenijskog stožera crnogorske politike, Demokratske partije socijalista (DPS), i njenog gospodara Mila Đukanovića. Rad Anketnog odbora, bar za sada, oročen je na tri mjeseca, i njegov prevashodni zadatak biće pokretanje temeljne parlamentarne istrage, što bi zapravo trebalo da bude tek zamajac i vjetar u leđa tužilaštvu i pravosuđu, kako bi se u dogledno vrijeme kroz profesionalan, cjelovit i nezavisan sudski proces, konačno stavila tačka na mračne događaje koji su bitno uticali na bližu istoriju Crne Gore, i koji utiču i danas, pogotovo jer se kao nerazjašnjeni, a tako krvavi, nalaze u nekom međuprostoru, gotovo pa limbu, bez istine i pravde koja im po slovu zakona pripada.

CRNE TROJKE ZA POLITIČKE NEISTOMIŠLJENIKE

Inače, zloglasne Crne trojke, bile su tajno formirane grupe batinaša i atentatora, (sumnja se) osnovane i vođene od strane političkog vrha i Državne bezbjednosti, uglavnom mješovitog policijsko-kriminalnog sastava, korišćene za obračun protiv različitog profila političkih neistomišljenika: od ideološki nepodobnih Srba, do čitavog niza intelektualaca, novinara, političkih, policijskih i ostalih službenika koji su javno govorili o rastućoj korupciji i kriminalnim aktivnostima vlasti. Takođe, osnovano se sumnja, da su ove grupe, svoju „upotrebnu vrijednost“ i konkretnu primenu imale i u širem spektru drugih nepočinstava, pogotovo onih vezanih za trgovinu narkoticima i cigaretama u organizovanoj mreži šverca, ne samo lokalnog i regionalnog, nego i međunarodnog kriminalnog obima.

Za postojanje Crnih trojki, bar pod tim imenom i sa nešto više podataka o strukturi i organizaciji, prvi put se čulo 2013. godine u neuspjelom istražnom postupku koji je tim povodom vođen, a kada je bivši pripadnik specijalnih policijskih snaga, Brajuško Brajušković, tada sa statusom svjedoka-saradnika, javno priznao da je i sam bio dio Crnih trojki, i kada je za njihovo osnivanje i vođenje decidno optužio politički i policijski vrh, posebno apostrofirajući Državnu bezbjednost, koja je doduše u tom periodu već bila preimenovana i konvertovana u Agenciju za nacionalnu bezbjednost. Te 2013. se od slučaja odustalo zbog navodnog nedostatka dokaza, mada nije teško zaključiti da je isključivi razlog bio: nepostojanje dovoljno jakih i nezavisnih institucija koje bi mogle da iznesu ovaj proces, ali i izostanak, u ovom slučaju jako važne, ako ne i ključne međunarodne (čitaj zapadne, dalje čitaj, vašingtonske) podrške.

Zato i ne čudi, što je sada inicijativa za zatvaranje Pandorine kutije, došao sa vrha države, od aktuelne vlasti, a ne direktno (makar ne javno) od tužilaštva, što bi svakako bio logičniji i po državu srećniji sljed događaja. Ipak, u datoj realnosti primarno je važna politička volja, kao i impuls koji država šalje tužilaštvu i pravosuđu da svoj posao mogu da rade u potpunosti u skladu sa zakonom.

PODJELA PRI GLASANJU

Za formiranje Anketnog odbora, u Skupštini Crne Gore, koja ima osamdeset i jedno poslaničko mjesto, glasalo su 44 poslanika trenutne vladajuće koalicije, grupisane oko Pokreta Evropa sad i Srpske liste. Svi poslanici, sada opozicionog DPS-a, što nimalo ne čudi, bili su protiv. Predsjednik crnogorske skupštine i jedan od lidera Srpske liste, Andrija Mandić, u formiranju Anketnog odbora, vidi ključni korak ka otkrivanju istine koju Crna Gora duguje svojim građanima. Mandić je tim povodom rekao: „Postoje razne zemlje i raznorazni kriminali u njima, ali u svim tim Kolumbijama, nikada vlast nije bila tako jedinstveno motivisana u zaštiti trafikinga droge, cigareta i ostalih zabranjenih roba, kao u ovoj našoj, doskora privatnoj zemlji. Imali su državu koja im je bila utočište, a ne zatvor. Stvorili su zemlju gde je slobodna misao značila smrt. U takvoj Crnoj Gori, neprijatelj je bio onaj koji izgovara slobodnu riječ. Klicali su demokratiji, Zapadu i multietničnosti koristeći to kao kamuflažu da zamaskiraju razorenu zemlju i kriminalni raj u srcu Evrope.“

Nasuprot stavu Mandića i vladajuće koalicije, iz opozicije, pogotovo iz DPS-a, stigle su oštre kritike. Po njihovom uvjerenju, formiranje Anketnog odbora je početak neosnovanog revanšizma i političkog progona.

ŠTA ĆE REĆI ZAPAD

Bez želje da se spori presumpcija nevinosti, teško se oteti utisku da put svake borbe protiv krupnog kriminala u Crnoj Gori, neminovno vodi do DPS-a, što otvara ne samo političku već i najširu moguću ideološku pozadinu raznih događaja, što opet neminovno u priču uključuje višedecenijski vrh DPS-a sa Milom Đukanovićem na čelu, ali i kolektivni Zapad, odnosno, Vašington i Brisel, pod čijom zaštitom su i DPS i Đukanović, slobodno ordinirali po Crnoj Gori duže od dvije decenije.

U periodu od sredine 90-ih do nedavno, bez DPS-a gotovo da nije moglo biti kriminala koordinisanog sa vrha države, a sam DPS, se sasvim sigurno ne bi razvio u tako moćnu višenamjensku organizaciju da iza sebe, što u vezi sa pitanjem ideološke doktrine, što u vezi sa međunarodnom medijskom podrškom, ali i sveukupnim jatačko-roditeljskim odnosom nije imao Zapad. Naravno, niko ne implicira to, da su predstavnici zapadne administracije huškali crnogorske političare da sa polja legalnog zagaze u mutnu baru kriminalnog, ali činjenica je da su njihove oči namjerno i uporno ostajale zatvorene na mnoge prljave rabote njima podobnih vlastodržaca.

Princip po kojem Zapad zarad ostvarivanja svojih geopolitičkih ciljeva po svaku cijenu toleriše samovolju lokalnih političara – često graničnu i sa teškim kriminalom, bar kada je Evropa u pitanju, posebno je bio (i jeste) vidljiv na primjeru Crne Gore i tzv. Kosova. Takođe, nije zgoreg podsjetiti da birokrate iz Vašingtona i Brisela, u skorijoj prošlosti, nijesu bile nimalo gadljive na materijalne poklone dobijane od strane političke i navodne biznis elite iz Prištine (slučaj Bedžet Pacoli) ali i iz Podgorice. Sve to nas dovodi do ključnog pitanja koje se tiče Zapada, i dileme: Da li se zapadu isplati da se istraga u ovom slučaju sprovede do kraja, tačnije, da li će zapad dozvoliti da se u potpunosti otkrije priroda i pozadina političara, koji ne samo da su bili apsolutni pioni na njihovoj geostrateškoj tabli, već su i bili i jesu najverniji sprovodnici njihove vizije za Crnu Goru i Balkan?

U kontekstu toga valja pomenuti da Zapad nije monolitna tvorevina i da se konkretno u Sjedinjenim Državama, koje zapravo diktiraju ponašanje cijelog Zapada, već sada dešavaju promjene koje uopšte nisu male, a koje su pride vrlo lako uočljive. Možda dolazak Donalda DŽ. Trampa i de fakto gašenje USAID-a nagoveštavaju promjenu paradigme Bijele kuće i drugačiji „modus operandi“ u odnosu SAD prema svijetu, pogotovo prema perifernim djelovima svoje sfere interesa. Amerika sasvim sigurno neće odustati od svoje imperijalne politike dokle god ima imperijalnu moć. Na kraju krajeva odnos Trampa prema Grenlandu, ukrajinskim mineralima i Gazi, u bitnoj mjeri svjedoči u prilog tome. Ipak, traženje forme za svoje imperijalne pretenzije i kanalisanje sopstvene imperijalne snage imaju, ili mogu imati različite oblike i načine. U sveopštem obračunu koji je sadašnja administracija Bijele kuće pokrenula protiv liberalno-transdžender-vouk zaostavštine, zapaćene i raširene posebno u periodu između administracija Bila Klintona i Džoa Bajdena, nije nemoguće da po vertikali stradaju i svi oni sada već isluženi lokalni političari, koji su svoju sudbinu prevashodno vezali za diktat koji je godinama dominantno dolazio iz američke Demokratske stranke. Slučaj o kojem je reč, koliko god da je unutrašnja crnogorska stvar, čak i građansko pitanje, zbog svog obima i značaja, pogotovo zbog mogućih, štaviše, zbog gotovo sigurnih reperkusija, ne može biti riješen bez podrške Vašingtona.

U vezi sa tim, mnogi su skloni da kažu: da je sve navedeno savršeno jasno i predstavnicima aktuelne crnogorske vlasti, i da se oni ne bi olako upustili u slučaj koji potencijalno na kocku stavlja i njihovu političku karijeru, pa i ličnu bezbjednost, da za tako nešto, neko dovoljno moćan iz Bijele kuće nije dao potvrdno klimanje glavom. Samo pokretanje ovog slučaja i to sa vrha države, pretpostavka je, vrlo verovatno šalje indirektnu poruku Vašingtona da je odsviran kraj za potrošene i kompromitovane političke elite koje danas više štete nego što koriste. Drugim riječima, možda su Trampovi emisari poručili: da je došlo vrijeme puštanja niz vodu.

PRAVE KRVAVE RUKE

U periodu od sredine 90-ih do juna 2023. kada je DPS izgubio vlast, a pogotovo u već pomenutom periodu između 2000. i 2013. godine, u Crnoj Gori se desio dvocifreni broj, za sada još uvek nerazjašnjenih ubistava, za koja se sumnja da su kao motiv imala isključivo politički interes. Široj javnosti su svakako najpoznatije likvidacije glavnog urednika lista Dan, Duška Jovanovića, i istaknutog policijskog inspektora, Slavoljuba Šćekića, iz 2004. i 2005. godine. Zanimljivo je ili bolje rečeno krajnje tragično, da rasvetljavanje ubistva Jovanovića, u tom trenutku najpoznatijeg novinara u Crnoj Gori i urednika najtiražnijeg i najuticajnijeg dnevnog lista, od strane EU nikada nije postavljeno kao uslov Crnoj Gori u sklopu pridruživanja Briselu, niti je Brisel tim povodom uputio bilo kakav jasan prekor, iako je čak i istraga za taj monstruozan čin, koju je inače vodio kasnije ubijeni inspektor Šćekić, vrlo brzo obustavljena.

Nezainteresovanost i licemerje koje su u slučaju ubistvu Jovanovića ponijela evropska udruženja novinara i međunarodne novinarske asocijacije sugerišu, da te organizacije nikad i nisu bile nezavisne nego samo sredstvo ucjene u rukama geopolitičke agende, ili otvorenije a preciznije: samo sredstvo za zadovoljenje geostrateške ambicije Zapada.

Inače, pored pomenutih, Crna Gora tog doba pamti još desetak drugih nerazjašnjenih politički motivisanih ubistava, kao i oko 1 000 takođe, nerazjašnjenih slučajeva prebijanja i ugrožavanja imovine, gdje su žrtve često (ne i uvijek) bili članovi akademskog dijela srpske zajednice u Crnoj Gori, kao targetirani neprijatelji zvaničnoj državnoj ideologiji koji su glasno ustali protiv galopirajućeg procesa stvaranja tzv. montenegrinskog nacionalnog i kulturološkog okvira za državu i narod.

Vezano za poslednje, zbog svog stava, mnogi akademici, profesori, umetnici, književnici i novinari, prošli su kroz pravu fizičku torturu, u nekim slučajevima i sa trajnim posledicama. O razmjerama haosa, najbolje govori podatak, da 45 slučajeva iz 2004, čak 118 iz 2008, i nešto više od 50 iz 2013. iza kojih su stajali već opisani motivi, nikad nisu dobili sudski epilog, i još uvek se vode kao nerešeni sa NN počiniocem. Takva praksa i sprega razgranatog kriminala i vrha države, dovela je do toga, da mnogi inspektori i visoki funkcioneri SUP-a i bezbjednosnih službi, preko noći postanu vlasnici luksuznih automobila ili skupocenih nekretnina na primorju, dok su nekadašnji sitni prestupnici i huligani, prošli ubrzani razvojni put od ulice, preko vođa ozbiljnih kriminalnih grupa, do statusa kontroverznih biznismena sa vlasničkim udjelom u građevinskim kompanijama i formalno legalnim firmama.

Ako se istraga bude vodila temeljno i prije svega pošteno, vrlo je verovatno da će se otkriti da su Crne trojke bile nukleus i kolijevka za neke od danas najjačih crnogorskih kriminalnih klanova. Riječ je o opšte poznatim mafijaškim grupama koje nose naziv po opštinama odakle dolaze. I oni su vjerovatno potvrda, da se i u tom slučaju radi o par ekselans primjeru državnog projekta. Jer, kako je to mnogo puta i na mnogim mjestima potvrđeno: bez pomoći države možda je moguć veliki biznis, ali velika i organizovana mafija nije.

 

 

(Pecat.co.rs)

Tagovi