OSVRT JEDNOG MALOGRAĐANINA

Piše: SIBIN

Ako nam je – kulturni događaj, prejebavanje Danila kič Marunovića i Mandić Feb Brana, onda na pomen kulture neću se mašiti a la Gebels pištolja, nego poput kralja Ibija prasnuti u smijeh.

Reditelj i alternativac, kad god bi malo zašli u zaostavštinu kriminalnog DPS-a, odmah bi se dosjetili da potkače nekog iz Fronta, što je ovako vrlo mizerno i bijedno. I prije svega odaje jedan malograđanski u agoniji pokušaj da se zauzme pozicija kojoj je sve ispod koljena, pa čak i bavljenje (nazovi) kritikom koja je upućena ovoj provinciji.

Reditelj se pominje genijalnog Rotka (neću se pomenuti njegove predstave o velikom slikaru), kako onda može bilo šta estetski valjano promanići kod Dimitrija? I, što se makar u uvijenoj formi ne pomene hrvatskog kritičari Marka Goluba koji je žestoko oplajpičio Dimitrija, dok je za marunićevu malenkost i film, ima samo uzdahnuti „Isuse Kriste.“

Popović se Dimitrije nije s godinama raskantao, nego ga nikad u pravom smislu nije ni bilo; nacrtati portret Dalija, i preko jednog oka mu – prilijepiti jaje na oko!, ako to nije kič, onda zaista ne znam šta je.

Severina kao Magdalena! Marijo i Isuse, kako bi uzdahnule komšije Hrvati, kako bi sigurno zavapio kritičar Golub (pazi simboliku!), pošto bi odgledao filmsku estradizaciju i pronafaciju uvoda u iskupiteljski Događaj ove pale istorije.

Reditelje je, dakle – neistomišljenik? Da pogodimo: ne slaže se sa malograđanima, nekulturnim tipovima i, pod obavezno, Frontovcima. Kao što alternativac ne dijeli sistem vrijednosti sa, kako ih dripački naziva, „litijašima“. (Ukoliko im je sva opoziciono-kreatvina i bla bla bla misao u tome, oseknem se na istu!)

Šta je nama naš DPS ostavio… Kakav svjetonazor, kakvu plejadu intelektualaca, kakve umjetnike i kulturne pregaoce, kakve narciste i marksiste… Jedan je pop-art bižuterija, drugi jugonostalgičar u convers crvenim patikama.

I, za kraj i ovo: reditelj zajebanim pogledom posmatra zajebanog sebe u ogledalu, ali ne u Zagrebačkom kazalištu, nego u Sarajevskom pozorištu, kladim se pritom sav utonuvši u misli: šta je mislio Šekspir kad je napisao – „nebeska groznica.“

p.s.

zamišljam depresijama sklonog Joneska koji se ogledne u staklu svakog Pariskog izloga…