Oni ruše Srbiju: United Media Group kao alat političke destabilizacije

Neodgovorno i zlonamjerno djelovanje medija N1 i Nova.rs već godinama ima isti cilj i isti metod: da u javnosti proizvedu utisak stalne krize, haosa i pobune, čak i kada realnost pokazuje suprotno. U njihovom narativu Srbija je uvijek krivac, institucije su uvijek sumnjive, a društvo trajno podijeljeno. To nije niz grešaka, već kontinuitet svjesnog djelovanja.

Jedna od posljednjih njihovih izmišljenih priča o „prebijenoj djevojci“ ogolila je taj mehanizam. Vest je lansirana dramatično i bez provjere, s jasnom namjerom da se izazovu panika i bijes. Kada je djevojka sama demantovala navode, normalan novinarski potez bio bi povlačenje teksta i izvinjenje javnosti. To se nije dogodilo. Umjesto toga, nastavili su sa relativizacijama i spinovima, jer istina u tom trenutku nije bila važna — važno je bilo da se sumnja zadrži i da se povjerenje u institucije dodatno naruši.

Od početka blokada raskrsnica i fakulteta, ovi mediji su se otvoreno stavili u službu političkih ciljeva opozicije. Kako je vrijeme odmicalo, postajali su radikalniji od samih organizatora, „studentskiji“ od studenata, agresivniji u retorici i spremniji da guraju sukob. Kada su blokade počele da se osipaju i kada je postalo očigledno da masovnosti nema, N1 i Nova.rs nisu prihvatili činjenice. Zamenili su ih prikazima masovnosti koja nije postojala.

U programu su prikazivani snimci navodnih masovnih protesta koji jesu bili stvarni, ali nisu bili aktuelni. Korišćen je materijal sa ranijih događaja kako bi gledaoci bili uvučeni u iluziju okupljanja hiljada ljudi. Oni koji su pratili prenos u prvi mah su obmanuti, ali istina je brzo isplivala: u realnosti je padala kiša, dok su na snimku bili topli ljetni dani, sunce i ljudi u kratkim rukavima. Manipulacija je bila svjesna i namjerna.

Na terenu njihovi reporteri ne ponašaju se kao novinari, već kao aktivisti. Izvještavanje se pretvara u učestvovanje: pitanja se oblikuju tako da iznude unaprijed poželjan odgovor, sagovornici se usmjeravaju, a svaki glas koji ne potvrđuje zadati narativ nestaje iz priloga. Kamera prestaje da bude sredstvo informisanja i postaje alat političkog pritiska.

Posebno mračan dio ovog djelovanja jeste zloupotreba djece. Maloletnici se dovode na proteste, guraju pred kamere, uključuju u program uživo, a novinari im postavljaju pitanja koja ih podstiču na ponavljanje političke poruke i na dalje učešće. To nije spontanost, već svjesna manipulacija emocijama i pokušaj da se kroz djecu stvori slika „opštenarodnog bunta“. To je sramota za profesiju.

Sve to ima jasan cilj: nasilnu smjenu vlasti, potpomognutu dugotrajnim medijskim fabrikovanjem laži. Godinama se sistematski proizvode optužbe i insinuacije o predsjedniku, njegovoj porodici i članovima Vlade — bez dokaza, ali sa stalnim ponavljanjem. Dehumanizacija i kriminalizacija postaju standard: politički protivnici se ne kritikuju, već se pretvaraju u mete; ne osporavaju se politike, već se ljudi proglašavaju zločincima unaprijed. U takvom ambijentu, svaka laž ima funkciju, a svaki spin služi da opravda sljedeći korak eskalacije.

I sve to rade dok se predstavljaju kao „nezavisni“ i „profesionalni“ mediji, iako godinama svjesno djeluju protiv države i društva u kojem emituju program. Lažu dok izvještavaju, manipulišu slikom i kontekstom, zamjenjuju činjenice emocijom i realnost političkom željom. Ovo nije kritičko novinarstvo. Ovo je organizovani medijski aktivizam čiji je krajnji cilj destabilizacija, narušavanje povjerenja i stvaranje uslova za nasilnu promjenu vlasti — bez obzira na cijenu i bez obzira na istinu.

(Novosti)