Potrebno je vrijeme, strpljenje, hrabrost, samosvijest, mnogo iskustva i osjećanja da bi se napisala pjesma, a potom još jedna i još jedna da bi se stiglo do zbirke, u koju staje dio života. Tako je, nastajući postepeno, godinama, pjesnička ispovijest Đura Latkovića, pod nazivom „Odjeci duše”, u izdanju IVPE na Cetinju, ugledala svjetlost dana krajem prošle godine.
U njoj pjesnik poručuje čitaocima: „Brodite! Imate putokaz, a to je ljubav!”, dok recenzentkinja pomenutog izdanja prof. Ružica Lazarević ističe:
„Poenta ove zbirke je ljubav prema porodici, prirodi, životu. U pojedinim pjesmama ljubav i priroda se spajaju i stasavaju u najljepše osjećanje smisla postojanja (pjesma „Dođi”). To osjećanje kruniše rođenje djeteta („Iskra”)… Svjestan vrtloga sjenki, „skrivenih demona”, mraka, obmana, svega onoga što ga okružuje, a što nije more, šuma, ptica, pjesnik vjeruje u dobro i ljubav. Jasno je na strani istine i vjere i zato poručuje: Neshvaćen, ipak raširi puna jedra. I plovi, plovi kroz život uzdignute glave, sa vjerom u srcu, sa širom otvorenim očima, koje „vide jasno u tami”. I ne sudi. Jer, „ko smo mi da sudimo”.”
Pjesnik Latković o svojim sjećanjima na najdraže kojih više nema, na godine koje su prošle, osjećajima iz djetinjstva i mladosti, o svom iskustvu življenja u kom ima gubitaka, ranjivosti, melanholije, čežnje i ljubavi, o značaju prirode koju smo zanemarili… piše, čini se, sa lakoćom, iza koje se naziru duboka promišljanja i razumijevanja svega doživljenog.
„Gubitak se prevazilazi sjećanjima i stihovima koji ostaju u srcu i prenose se na ove stranice. I sve je nekako povezano, proizilazi jedno iz drugog, dopunjuje se, sve je u vezi. Baš kao sumatraizam Miloša Crnjanskog”, ističe recenzentkinja profesorka Lazarević.
Da dodamo da dr Đuro Latković sa istom lakoćom sa kojom piše poeziju i slika, iako sada možda rjeđe nego ranije. I te dvije umjetnosti se u njegovom doživljaju svijeta uspješno prepliću, pored njegovog osnovnog posla da kao ljekar liječi najmlađe.
(POLITIKA)
