Samostalna i nezavisna politika Srbije, ne laka, puna izazova, dovela je ovu zemlju do trenutka da je ponovo značajan regionalni faktor koji ima sredstva da brani svoje nacionalne interese.
Zemlje regiona, među kojima prednjači Crna Gora, brzopotezno se hvale kako su 100% usklađene sa spoljnom i bezbjednosnom politikom Evropske unije. I ne samo to, već idu i korak dalje i postaju jedinstvene sa njenim najantisrspskijim dijelom.
S druge strane, Srbija, ma koliko to bilo izazovno, pokazuje kičmu po brojnim pitanjima i postepeno se bori za svoje interese, čuvajući obraz i istorijski kod koliko god je to moguće. Da podsjetim javnost na nedavno glasanje u Generalnoj skupštini UN, gdje je ona jedina uz Bjelorusiju kao evropska zemlja podržala rusku rezoluciju o osudi glorifikacije nacizma.
Da bismo u kontekstu populističkih optužbi zlonamjernih protivnika za “prodaju” nacionalnih interesa razumjeli šta je zapravo istinito stanje, fer je da situaciju faktografski sagledamo. Ja je prvenstveno vidim na dva nivoa: međunarodni status i ono što naziv “stanje na terenu”.
Čak 27 država je povuklo priznanje tzv. “Kosova” od 2012. godine do danas, i to 26 počevši od 2018. S druge strane, 11 država je njihovu nezavinost prepoznalo 2012. i 2013., na šta nova vlast nakon završetka vladavine DS-a i partnera objektivno nije mogla da utiče. Za 11 godina, od 2014. do kraja 2025. svega je 6 država priznalo takovaznu republiku, što je dobar rezultat uzimajući u obzir sve pritiske velikih sila.
Može se primijetiti pravilnost, kako je Srbija jačala svoju međunarodnu poziciju, veze ekonomiju, tako je ostvarivala sve bolje rezultate.
Jedna od potvrda ispravnosti ove politike jeste i snaga ekonomije i Vojske Srbije, tj. ono što možemo da okarakterišemo kao “snaga na terenu”. Istina je da mnogi negiraju ekonomske uspjehe, ali niko ne može da pobije neoborive činjenica da je ova zemlja gotovo utrostručila svoj BDP za 13 godina i da nikada u svojoj istoriji nije imala bolji kreditni rejting, i to po prvi put investicioni. Takođe, nikad više pruga i puteva u svojoj istoriji, u odnosu na nikad manji % javnog duga u BDP-u.
To su matematičke činjenice koje su neumoljive, gdje ne postoji priča “rekla-kazala”, već se porede konkretni, lako provjerljivi, brojevi.
Čak i oni koji su ozbiljni kritičari vlasti ne mogu da ospore napredak srpske vojske.
Odgovor na jedno pitanje otkriva puno činjenica. Koji se to još balkanski “lider” više puta sastajao sa Si Đinpingom? Pritom, i sa Trampom, i sa Putinom.
-Osim Vučića, nijedan.
Možete li da zamislite Srđana Milivojevića, Ćutu, Đilasa, Sava Manojlovića, Mikija Aleksića… ili podgoričke dublete, Abazovića, Milatovića ili Spajića ugosti predsjednik Narodne Republike Kine?
I ne, nisam nimalo ironičan ako kažem da postoje ljudi u Srbiji koji žele ovu družinu na vlasti. E pa, šta god neko mislio o predsjedniku Vučiću, ovaj rezultat mora da se cijeni i poštuje.
Kao nacija nemamo prostor za podjele. Ima puno problema za koje još uvijek nismo pronašli rešenje, a koji zahtijevaju posvećen dugogodišni rad i jedinstvo. Bilo kakvo ludovanje i neodgovorno bahaćenje po fakultetima u fazonu “mijenjamo svijet, najpametniji smo” ne dolazi u obzir. Vrijeme je da se svi polako dozovu pameti.
Srbiji je nanijeta šteta blokadama koja se mjeri milijardama eura. Veliko smanjenje očekviane stope rasta BDP-a je samo jedan od pokazatelja. Naše jedinstvo ih najviše boli i zato ne smijemo da dozvolimo da nas dijele. Moramo da vidimo dalje i iznad!
Nemamo pravo na grešku!
