Posljednjih dana društvene mreže izgleda kao da su izgubile kompas: kao da Partizan nema istoriju prije Obradovića, kao da se klub neće održati bez jednog čovjeka, kao da je sudbina crno-bijelog dresa vezana za lični status trenera.
Ta vrsta panične energije nije ljubav prema Partizanu — nego čisto idolopoklonstvo.

A idolopoklonstvo nikada nije donijelo dobro nijednom velikom klubu.

Željko Obradović je legenda.
Najveći evropski trener u istoriji.
Čovjek koji je ostavio trag u Partizanu, u Evropi i u svakoj ekipi kroz koju je prošao.
To niko ne spori.

Ali isto tako postoji fundamentalna istina koju klubovi ovakvog ranga moraju shvatiti:

Obradović nije iznad Partizana.
Niko nije.
I niko neće biti.

Partizan je preživio sve: države, režime, ratove, politike, raspade sistema, generacije igrača, cikluse uspjeha i padova, odlazak najvećih imena — i opet je ostao Partizan.

Zato današnja histerija na mrežama — poruke tipa „ako ode Željko, klub je gotov“, „Partizan bez njega ne postoji“, „ovo je kraj svega“ — nije samo pretjerivanje.
To je poruka koja šteti klubu.

Jer kada navijači počnu da ponašaju kao da klub zavisi od jedne osobe, onda se gubi ono najvažnije: identitet.

Partizan nije rođen sa Obradovićem, niti će nestati bez njega.
Istorija kluba sasvim to jasno dokazuje:
– postoje generacije prije njega,
– biće generacija poslije njega,
– a klub će trajati duže od svih nas.

Dramatika sa društvenih mreža ne jača Partizan — ona ga slabi.
Stvara atmosferu pritiska, straha, panike i osjećaj da jedan čovjek drži ključ postojanja kluba, što je i netačno i štetno.

Partizan je institucija.
Sa Željkom — ili bez Željka.
Sa pobjedama — ili porazima.
Sa generacijama koje dolaze i odlaze.

Ako postoji jedna istina koja mora da se ponavlja iznova, to je ova:

Treneri su prolazni.
Legenda traje.
Partizan je vječan.

Tagovi