O zakopanom blagu
Piše: Milutin Mićović
Ne volim da dajem savjete, ali, primijetio sam, otme mi se ponekad. Poslije se pitam šta je bilo te se desilo ono što nijesam htio, kaže mi prijatelj. Ne može se živjeti bez sagovornika, posebno je on bio neophodan u ovo teško vrijeme antinarodne i antiljudske Crne Gore. Užasna je ta atmosfera gdje se savjetovalo narodu i ljudima da im je bolje da budu neljudi. Da kao neljudi jedino mogu služiti državi, koja je bila riješila da počupa svoje korijenje. Nadam se – prošlo je to vrijeme. Ljudi su odahnuli, i često se čuje riječ: lakše se diše. Svi sad lakše dišu, iako korona napada. I istina je da se lakše diše, jer kad vlast konstantno i sistemski ponižava narod, ta se patologija širi kroz vazduh. I mnogo je teža od korone, jer hvata sve.
No, vidi, s čovjekom nikad ne znaš, na čemu si, kaže mi sagovornik. Jer isti čovjek, jednom izgleda kao vuk, drugi put ko lisica. Taj isti čovjek nekad je zmija, nekad jastreb kokošar, nekad oro. Možda je država u pravu što ne da ljudima da budu sve što bi mogli i što žele. Mudriji su rekli: šta je čovjek, ko slabo živinče. Evo narod je mislio da su na vlasti bili ljudi-vukovi. Sad takvi mogu samo sebe da prekorijevaju kad su vidjeli da su ti vukovi u stvari bili lisice.
Savjetovao bih budućim ministrima, nastavlja sagovornik, da počnu kao lisice, pa sve da su vukovi. Jer ko obećava da će biti vuk, računa na neznanje stada, koje bi ga, da tako kažem – izblejalo za vuka čuvara. Crna Gora se uželjela ljudi. Odavno nikoga da vidi, da nesretnog čovjeka obraduje. Ako se u Crnoj Gori ne pojave pravi ljudi, propadoše nam snovi, propadoše nam priče o čojstvu i junaštvu. Ako nemamo tih ljudi, i Njegoša ćemo smjestiti među literarne fantazere. Ja se još bojim da nam se svijet, tj. Crna Gora u ad ne pretvori. Nije ova jučošnja Crna Gora nikud otišla, nego se samo u nama urušila. Zato, kažem treba radnika i vjernika da izbave Crnu Goru iz sopstvenih ruševina. Zato kažem, ne trebaju nam vukovi, prešniji su nam volovi. Oraći, jaki, mirni volovi koji znaju da tegle od zraka do mraka.Trebaju nam ministri lisice i jazavci, koji će da pronađu vučje loge, zmijska gnijezda, da otkriju njihove bunkere, da otvore njihove sefove. Trebaju nam ministri-zmije, koje će se provući skrivenim kanalima do zakopanog blaga, do zakopane Crne Gore. Trebaju nam ministri golubovi, koji će na krilima donijeti njen novi, njen obnovljeni duh. Ali, prije toga ministri – niže zvjerke treba mnogo posla da odrade. Pune su crnogorske jame pokošenih glava, i pregrnutih istina. Jer ako odmah krenu kao vukovi, polomiće se. Moraju da se dovijaju kao lisice, da osmotre teren, da uđu u trag prethodnim lisicama koje je nesretni narod držao za vukove.
Slušam čovjeka koji mi skoro drži predavanje, sa svakom trećom bih se složio. Trpim ga i ne mogu da mu protivrječim, jer znam da nosi muku zbog ovakve Crne Gore. Znam da misli dobro Crnoj Gori i ljudima, ali ima li pretešku riječ – ima! Ja takve ljude cijenim i volim, iako su nekad teški za slušati. Ali kad znam koliko su otrova progutali ovdje među nama, sve im oprostim. On je kao radnik u rudniku. On zna koliko jalovine treba skinuti da bi se došlo do rude. A kad se dođe do rude, kakvi tek poslovi predstoje, da se ta ruda pretopi u neki plemeniti metal. Uvijek sam mislio da u Crnoj Gori ima nešto važno, neki duboko sakriven plemeniti metal, zlato, recimo. Ali takav smo narod – jedni zagrću, drugi odgrću.
(Autor je književnik)