Nove Đukanovićeve manipulacije: Krije se iza Ustavnog suda koji više nema legitimitet!

Aktuelni predsjednik Crne Gore i predsjednik Demokratske partije socijalista, Milo Đukanović još jednom pokazao je svoje manipulantske sposobnosti odbivši da potpiše usvajanje izmjena i dopuna Zakona koje je Skupština Crne Gore izglasala 29. decembra.

Kako se da zaključiti prema informacijama našeg izvora bliskom Ustavnom sudu Crne Gore, Đukanović ciljano upućuje Parlament i Vladu “zbog nedostatka kvoruma” na Ustavni sud, a upoznat da Ustavni sud tokom narednih mjesec dana gubi upravo “kvorum za odlučivanje”.

Naime, sudije Ustavnog suda, Mevlida Muratović i Hamdija Šarkinović po sili zakona, 4. januara, odnosno 5. februara su otišli u penziju. Zbog toga je i pokrenut i zastao postupak izbora novih sudija Ustavnog suda septembra 2020.

Taj sud od tog momenta može odlučivati jedino o ustavnim žalbama. Zakon o Ustavnom sudu nema pravni mehanizam da otkloni to stanje i da funkcioniše.

Zbog toga je ovakvo postupanje predsjednika države krajnje neodgovorno, uz to providno.

Konkretno, za izbor novih sudija Ustavnog suda potrebna je jednako kvalifikovana većina kao i za VDT i za reformu sudstva, dakle, u drugom glasanju, 49 poslanika. Pošto to zna, uključivši “vjernost” njegovih provjerenih starih trabanata, on zna i da mu je ova gluma “legaliste” jedini preostao izlaz iz nepodnošljivog stanja “moždanog udara” u kojem se iznenada našao.

Međutim, ovim postupkom izmještanja sopstvenog “bezizlaza” u okvire “institucije sistema”, direktno upućujući na teren Ustavnog suda koji je kao i on u zoni blokade funkcionisanja je ogolio njegov koncept, neodrživ ni na kraće, a kamoli na duže staze. Time je ogolio i svoje nepoštene namjere prema građanima Crne Gore ugrožavajući i sam opstanak države Crne Gore.

Njegov koncept je osmišljen u tri pravdža: prvom, blokiranju rada nove zakonodavne i izvršne vlasti; drugom, u izazivanju nereda i nasilja u susret božićnih praznika i dalje; trećem, u samoodržanju njegove predsjedničke, inače protokolarne vlasti i čuvanja vlastitog imuniteta od realija krivičnog progona.

Budući da uz korišćenje svih neformalih poluga i resursa nije uspio da razjedini tročlanu koaliciju na šta je računao, budući da nije naišao na odobrenje za takav poduhvat Zapada, preostala je kao jedina linija i strategija njegove odbrane – blokada funkcionisanja države i izazivanje bratskih trvljenja.. Uz okoštalo “njegovo” nepravdom deformisano pravosuđe Đukanović vjeruje da će unošenjem stanja “bezvlašća” povratiti svoje “samovlašće” koje je nenadano izgubio 30. avgusta.

Đukanovićev manevar koji je učinio odbijanjem ukaza, tj. promulgacije zakona, uz razotkrivanje pravaca ostalih ciljeva njegovog djelovanja je sa svake etičke i pravne ravni nedopustivo. On je “brižno” Crnu Goru potpuno polarizovao i duboko potpuno “nenormalizovao”, a sad zarad sopstvenog preživljavanja, svaki akt usmjeren ka “normalizaciji” minimalnih atributa za opstanak države i stanja u državi – izopačuje u napad na državu, duboko svjestan da je to pitanje isključivo njegovog opstanka.

Svim ovim je legitimisao novu parlamentarnu većinu da donese lex specialis, kojim bi se onemogućio i zaustavio ovakav opasan i degenerisan proces i omogućilo funkcionisanje Crne Gore kao pravne države. U to naravno potpada ekonomski opstanak naroda i države, i tzv. Javni servis i skaredno stanje pravosuđa, i sve to skupa sa apsolutno legitimnom svrhom – konačnog izlaska iz stanja beznađa.

Zato treba osvijetliti njegov naum kao dio poduhvata da i po drugi put, nakon drugog izglasavanja istog seta zakona od 29. decembra tada “odćuti proglašenje” tog istog seta zakona i svakog budućeg zakona koji nije u “njegovom” interesu i nije u skladu sa “njegovim” interesima ili interese “njegove” grupe ugrožava.

Modus operandi će mu odsad biti pravni izgovor i nesrećno stanje opet “njegovog” ali bez kvoruma i pravne moći odlučivanja: Ustavnog suda. U vezi njega je samo jedna stvar jasna: s njim nema i nije moguća bilo kakva kohabitacija, jer on ne mari za interese građana i države. I građani i država “u njegovim rukama” su najoobičnije igračke, tek potrebna sredstva za održavanje i spašavanje njegovih temeljnih a odskoro teško poljuljanih i delegitimisanih nenarodnih interesa. U konačnom to jeste prava priroda i srž cjelokupne “njegove vlasti”: stvaranje i negovanje “kulture kulta ličnog ćara” osloncem na narodna stodjelna gloženja i poništavanja.

U svakoj prilici, za svaku zgodu i nezgodu on tek oponaša državnika jer to nikako nije, budući da mu je i prauzor i najviše životno i političarsko dostignuće satkano u izvornoj švercerskoj kovanici i vrednoti – “pragmatičnog pigmaliona loših namjera i ličnog ćara”.