„Nova armatura“ nesigurnih obećanja

0

Piše: Dragan Bisenić, spoljnopolitički novinar i publicista

 

Kao što se i najavljivalo, od strane EU stigao je novi predlog za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova, nazvan „novom armaturom“ pregovora Srbije i Kosova. Pre nego što bi zaista definitivno mogao da se oceni, potrebno je reći da je njegova interpretacija posredna, pa je moguće da u njemu postoje delovi i stavovi koji su izostavljeni, ali, tim ne manje dokument zaslužuje pažnju i svestranu analizu.

U dokumentu od četiri strane i 13 tačaka, elaborira se zamisao EU, odnosno njene dve vodeće države, Francuske i Nemačke. Ako Beograd ne prihvati ovaj plan, sledi „ekonomska i finansijska izolacija“. Ako Srbija prihvati ovaj predlog, ona će dobiti „značajnu finansijsku pomoć i biće priznata kao vodeća sila regiona“.

U suštini, reč je o planu da Srbija prihvati članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama, posebno u UN, u zamenu za finansijsku pomoć i obećanje članstva u EU kroz 10 godina.

Pošto se već u samom dokumentu naglašava da je „semantika važna“, ovde je reč o tome da Srbija treba „da prihvati“, ali ne i da „prizna“ nezavisnost Kosova.

Srbiji se predlaže da se „pasivno“ odnosi ili, rekli bismo, da „prespava“ ulazak Kosova u međunarodne organizacije, gde na kraju celog niza koji uključuje EU i NATO, stoje UN, „sve dok EU i SAD ne reše svoja pitanja s Rusijom“.

Ovaj plan je mogao da se nasluti nakon što su francuski predsednik Emanuel Makron i nemački kancelar Olaf Šolc pre dve nedelje uputili zajedničko pismo predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću u kojem su naglasili da „u svetlu ruske agresije na Ukrajinu“, treba da se ulože još „snažniji napori, kako bi evropska perspektiva zemalja Zapadnog Balkana postala realnost i kako bi se rešili dugotrajni bilateralni i regionalni sporovi“.

Izrekom su naveli: „Puna normalizacija odnosa Kosova i Srbije je od suštinskog značaja za Zapadni Balkan“.

U celini, stvarna vrednost i privlačnost ovog plana veoma su hipotetički, a ton je restriktivan. Dok je cilj kako – tako jasan, sredstva za njegovo ostvarenje su sasvim hipotetička i uslovna, a glavni instrument su nesigurna obećanja.

Kako za Srbiju, tako i za Kosovo. Srbija treba da plati danas, a obećanje će navodno biti ispunjeno za 10 godina. Na stranu to što u pregovaranju niko ne plaća ono što dobije besplatno. Osim toga, moralna zasnovanost i politička celishodnost ovog predloga „u svetlu“ ukrajinskih događaja, sadrže izražene kontroverze i u velikoj meri postižu cilj suprotan od onog koji se želi.

Odricanje od zahteva za trenutnim priznanjem kosovske nezavisnosti nedavno je nagovestio američki diplomata Frenk Vizner, a pojašnjenje da Srbija treba da prestane da smatra Kosovo delom Srbije, dodao je američki specijalni izaslanik, Gabrijel Eskobar.

Stiče se utisak da ovim papirom predstavnici EU pre žele da ojačaju i objasne evropski stav da ne žele proširenje na Zapadni Balkan, nego njegovo stvarno uključenje.

Uviđajući, valjda, da Evropska unija ovakvim stavom samo gubi svoj kredibilitet, nemački kancelar Šolc prilikom posete Beogradu u junu ove godine, ukazujući na promene u procesu proširenja, najavio je da će obećanje članstva u EU „biti uverljivo“ i da Srbija može da računa na Nemačku.

Na zasedanju Evropskog saveta istog meseca, Šolc je precizirao da su „građani Zapadnog Balkana čekali skoro 20 godina na priliku da postanu članovi EU“, i naglasio da je „od najveće važnosti da ovo postane kredibilno obećanje, jer brojni napori koje su ove zemlje preduzele moraju na kraju dovesti do njihovog prijema“.

Nemački kancelar je očigledno od juna do danas promenio pristup jer se sada tome dodaje novih „10 + x“ godina. Ovih dana bilo je i vesti da su nemačke socijaldemokrate za Rezoluciju Bundestaga o Balkanu koja se priprema, predložile Srbiju u EU do 2026. ali je sada jasno da takvog predloga neće biti.

Dok se na osnovu Šolcovih reči činilo da ce EU da nastupi ambicioznije i da preuzme na sebe neke obaveze prema Srbiji, sada izgleda da EU ne samo ne želi da preuzme ikakve obaveze, nego hoće da ih odloži na neodredeni rok.

Iako, sasvim jasno, on ne izlazi u susret Srbiji, čak i ako bi ga Srbija prihvatila, on ne može da ispuni ni obećanja koja daje „Kosovu“, jer je sasvim upitno da li bi Kosovo dobilo ono što mu se obećava – članstvo u UN.

Rusija i Kina, sasvim je izvesno, iz svojih razloga neće glasati u Savetu bezbednosti za prijem Kosova u UN. Kosovo u novim okolnostima, kada se na pitanja teritorijalnog integriteta u svetu gleda sasvim drugačijim očima nego 1999. ili 2008. a posebno „u svetlu“ ukrajinskih dogadaja na koje su se pozvali Makron i Šolc, najverovatnije, ne bi moglo da bude ni zemlja posmatrač, jer je za to potrebna polovina glasova članica UN kojih sada nema.

Međunarodni status Kosova bio bi svakako zamrznut i stvorio bi na Balkanu mnogo više problema nego što ih ima sada, a Evropskoj uniji donelo bi teritoriju koja bi bila neka vrsta evropskog Tajvana oko koga će da se spore velike sile i regionalne države.

Ukoliko se misli da srpsko „prihvatanje“ nezavisnosti Kosova menja i slabi političku argumentaciju Rusije u Ukrajini, naprotiv, ono po svemu što se vidi, samo joj daje nove argumente. Kao što bombardovanje, pa odvajanje Kosova od Srbije i međunarodna priznanja i pored Rezolucije 1244 Saveta bezbedbnosti, nisu ni na koji način bili doprinos međunarodnoj stabilnosti, tako ni eventualni iznuđeni pristanak Srbije, ne bi obeshrabrio, već bi samo ohrabrio politiku sile, ojačao nove separatizme i stvorio njihove nove tutore i sponzore.

„Nova armatura“ u formi „pasivnog ultimatuma“, u stvari, daje argument svakom ko je jači i želi da razgovara s pozicije sile sa neuporedivo slabijim sagovornicima.

Dok se Srbija decenijama upućivala na što bližu saradnju sa EU, u ime članstva u EU, sada upravo ta saradnja i status kandidata za prijem u EU, treba da se okrenu protiv Srbije, pretnjom da će Srbija biti „ekonomski i finansijski izolovana“ ukoliko ne prihvati ovakav predlog.

U moralnom smislu ovo nije ništa bolje i vrednije od ruske pretnje kojom se pred zimu Evropa ostavlja bez gasa. I dok Nemačka, Francuska i cela Evropa svim silama deluju da očuvaju međunarodno priznatu, jedinstvenu teritoriju Ukrajine, a istovremeno svim silama žele da sasvim suprotno ostvare u Srbiji, teško da se može smatrati da postoji predvidljiv i ujednačen etički i međunarodnopravni osnov evropske spoljne politike.

Evropska unija imala je i ima mogućnosti za mnogo bolje i efikasnije pristupe od restriktivnog tona „nove armature“. Ukoliko doista misli da postigne bilo šta, za postizanje dogovora ona mora da ponudi mnogo opipljiviji i stimulativniji paket od ovoga, uključujuci i ono što eksplicitno odbija, a to je automatsko članstvo u EU, za razliku od, rekli bismo, sasvim detinjastog vezivanje za simboliku broja 10.

Odlaganje rešenja za 10 godina samo treba da racionalizuje ograničenje prijema zemalja Zapadnog Balkana u EU, ograničenje koje je EU samoj sebi nametnula i tako sputala svaki svoj korak u regionu, pa i ovaj, a ne doprinosi ni na koji način stvarnom rešenju balkanskog čvora. Ko će za 10 godina da se seti šta su obecali Šolc i Makron? Da li se oni danas sećaju šta su obecali Papanderu i Prodi?

Zbog toga je teško poverovati da će se iko polakomiti čak i na najvelikodušnija obećanja. Kako kaže arapska poslovica: „Ko daje kamilu za obećanje, taj ide pešice“.“

(Tanjug)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.