Jedan od najpoznatijih mitova o ovom čovjeku je svakako onaj o lopati. Navodno je drug Tito, moguće kada je Aliji uručivan orden Junak socijalističkog rada, upitao rudara treba li mu štogod. Skromni Sirotanović je odgovorio: “Veća lopata”.
Sigurno nije bilo lako najbolji radnik u zemlji radnika i simbol pregalaštva klase koja “pomjera mora i planine” u izgradnji novog, socijalističkog društva. Ipak, upravo ta čast zapala je ovom čoveku – rudaru Aliji Sirotanoviću.
Sirotanović, rodom iz Trtorića kod Breze u Bosni i Hercegovini, postao je junak socijalizma pošto je 24. jula 1949. godine oborio svjetski rekord u kopanju uglja, iskopavši sa svojom brigadom 152 tone za osam sati rada, čime je prethodni, sovjetski rekord prebacio čak za 50 tona.
Naime, poslije Drugog svjetskog rata u zemljama socijalizma na inicijativu SSSR-a su pokrenute akcije obaranja rekorda u proizvodnji – kopanju uglja, građenju kuća, košenju trave… Ideja akcije je bila motivacija radnika u ponovnoj izgradnji zemlje. Propagandne slike koje su išle uz to i iz zemalja u Zapadni svijet, bile su propratni, ali nezanemarljiv detalj.
Svoje rekordere već su imali Rusi i Poljaci, pa se i u Jugoslaviji pristupilo rešavanju ovog “pitanja”.
Na savjetovanju sa stručnim osobljem rudnika i kopačima, navodno je upravo rudar Alija Sirotanović predložio da se njegovoj brigadi omogući rad na tri radilišta i obećao da će premašiti rekord čuvenog sovjetskog rudara Alekseja Stahanova. Predlog je prihvaćen, a Alijina brigada je već sjutradan oborila rekord. Jugoslavija je bila u ekstazi.
Jama u kojoj je rekord srušen poznata je kao Rov vojvode Putnika.
Zbog ovog podviga Alija je odlikovan četvrtim po važnosti ordenom u FNRJ/SFRJ – Junak socijalističkog rada. Štampa je naširoko i nadugačko pisala o ovom podvigu, a Alija je postao junak legendi koje se i danas prepričavaju.
Tražio je samo veću lopatu
Svašta se priča o ovom vrijednom čovjeku, i danas je teško razlikovati stvarnost od mita. Alija je navodno odbio stan već je insistirao da on bude dodijeljen radnicima koji nisu imali dom. Slično, kada je od Tita dobio da bira “automobil po želji” tražio je “fiću”.
Ipak, jedan od najpoznatijih mitova o ovom čovjeku je svakako onaj o lopati. Navodno je drug Tito, moguće kada je Aliji uručivan orden Junak socijalističkog rada, upitao rudara treba li mu štogod. Skromni Sirotanović je odgovorio: “Veća lopata”.
Priča kaža da je kasnije za njega napravljena specijalna, veća lopata kako bi mogao više da zahvati! U stvarnosti, Alija Sirotanović uopšte nije radio sa lopatom. On je bio kopač i njegova alatka je bila pneumatska bušilica, a radio je sa dve u isto vreme. Ipak, legenda ili ne, za veliku lopatu u Bosni i danas kažu “sirotanovićka”.
Najveće priznanje Alija je dobio 1987. godine kada se njegov lik pojavio na novčanici od 20.000 dinara. Čast nije dugo potrajala jer je novčanica ubrzo povučena u monetarnoj reformi Anta Markovića. Po Sirotanoviću nosi ime ulica u njegovom rodnom selu, a u krugu rudnika mrkog uglja “Breza” u kome je proveo radni vijek podignuta je bista. Grupa “Zabranjeno pušenje” posvetila mu je pjesmu “Srce, ruke i lopata”.
A poslije…
Osim Alije Sirotanovića rudarskim poslom bavila su se i sva šestorica njegove braće, kao i najveći dio bratića. Jedan od njih, Arif Sirotanović prije nekoliko godina osnovao je u znak sjećanja na svog strica i sve požrtvovane rudare Udruženje građana “Alija Sirotanović i njegovi komorati”.
Alija je cio radni vijek proveo u istom statusu – rudar-brigadir. Penzionisao se sredinom sedamdesetih i ostatak života živio od svoje skromne penzije, kažu, u siromaštvu.
Alija Sirotanović sklopio je svoje poštene, radničke ruke 13. maja 1990. godine simbolično, tik pred raspad države čiji je simbol bio.
(Kurir)
