piše: Želidrag Nikčević
U psihoanalizi, dragi prijatelji, postoji tzv. „prodor u realno“ – kao verbalni skandal koji neočekivano mijenja društvenu mentalnost, iz temelja. To znači otprilike: reći ono što svi znaju, ali se ne usuđuju da izuste.
Kad se taj prodor ipak dogodi, kad neko prosto objelodani ono što stidljivo visi u totalitarnom vazduhu, većina kulturnih posmatrača veoma je usplahirena. Ah, kako je to grubo i nepristojno, moglo se to i drukčije formulisati! Oni se našli pametni, a mi smo, jelte, budale i kukavice.
Pa jeste, gospodo, nažalost, tu ste vrlo blizu istine.
Da mnogo ne zaobilazim, evo na šta mislim, najkonkretnije.
Kad su prije nekoliko godina svi poslanici Demokratskog fronta u tzv. visokom domu ustali i počeli da skandiraju „Milo lopove!“, čuo sam mnogo kritika. Čistunci su imali ozbiljne primjedbe na Mandića i kompaniju. Ne može to tako, glupo je, uvredljivo. Opet se reklamiraju i blamiraju. Šta će se time postići? Bravo kreteni.
(Samo da napomenem, prije toga, a evo i posle toga, Đukanović je za mnoge „ipak predsjednik“. Što bi se reklo: „Uvaženi gospodine Hitler, dozvolite da se obratimo!“ )
Tvrdio sam i tada, a sad sam potpuno siguran (čak i Milo Lompar mi je dao za pravo) da je to bio onaj presudni simbolički trenutak – prodor u realno – posle kojeg se sve mijenja, i sve postaje manje-više normalno.
Vidim, mala je Crna Gora, odsvud stiješnjena: isti oni koji su se podsmijavali horskom skandiranju Demokratskog fronta danas vrlo hrabro istupaju sa zahtjevom: Uhapsite lopova!
Sačekali malo da poslanici Fronta i njihove porodice prošetaju kroz Milove tamnice, dočekali da diktator izgubi izbore, i evo ih u prvim redovima. Znali smo mi to oduvijek! Uhapsite lopova, naravno, ali je i ovaj Front svima dozlogrdio!
Znam i zašto vam je dozlogrdio. Zato što Front nije birao riječi kad ste vi birali mudro ćutanje, i zato što Front svjedoči zašto su kukavice prestale da budu kukavice.
