Piše: Želidrag Nikčević
Bez obzira na podršku koju sad uživaju, od minimalne do maksimalne, sve vizije političkog ustrojstva i budućnosti Crne Gore potpuno su legitimne, i nije u tome problem sa Z. Krivokapićem. Nevolja je u tome što on nikakvu političku viziju nema, a i kad bi je imao, očigledno nije u stanju da je artikuliše na nivou elementarne trezvenosti. Koliko god se trudili da ga razumijemo, sve što iz tog pravca dopire naprosto je buncanje o nekakvoj novoj „mjeri“ i misterioznim apostolima.
I drugo, što je po svemu sudeći takođe nepopravljivo – on je svoje čelno mjesto na pobjedničkoj izbornoj listi shvatio potpuno naopako. „Nadstranački“ Krivokapić je tu postavljen da bi se objedinili i povećali glasovi tadašnje opozicije – manevar sasvim logičan i uobičajen u sličnim okolnostima. Ispostavilo se – pobjednički. On je, međutim, zbog nečega uvjeren da su ljudi glasali isključivo za njega, ovako zgodnog, čestitog i rječitog – i to još sa nalogom da posle izbora svi drugi sa te liste budu likvidirani, kao nedostojni.
Ta fanatična netrpeljivost prema Demokratskom frontu (čijim je glasovima pretežno izabran) vidi se u svakom njegovom gestu, u svakom pogledu, u svakoj polurečenici, dok ga od spontanog zagrljaja sa „uvaženim“ Đukanovićem dijeli još samo kakvo-takvo poštovanje epidemioloških mjera.
U obje te discipline – po urnebesnoj mesijanskoj retorici i mržnji prema Demokratskom frontu – Krivokapiću je za sada jedini dostojan konkurent Milivoje Katnić. Što bi se reklo, mrtva trka. To jest – kohabitacija.
