Nije ovo 1946.godina

Piše: Vladimir Đukanović, funkcioner Srpske napredne stranke

Bez da se lažemo, jasno je da je ideološki pogled današnjih blokadera apsolutno komunistički i to u onom najgorem totalitarnom smislu. Kada to kažem mislim i na mogućnost samokritike koja je u njihovim redovima u potpunosti isključena. Današnji blokaderski pokret sličan je Komunističkoj partiji Jugoslavije s početka dvadesetih godina prošlog vijeka kada se tvrda struja jugoslovenskih komunista žestoko obračunala sa onima koji su zagovarali dijalog sa neistomišljenicima.

Ta tvrda struja je zagovarala revolucionarne metode koje je kasnije primijenila i koje su doveli do zabrane partije od strane Kralja Aleksandra. Oni su dočekali njihovih pet minuta poslije Drugog svjetskog rata kada su kao pobjednici u bratoubilačkom ratu pomognuti sovjetskim tenkovima zauzeli sve poluge vlasti i kada su zaveli u prvih nekoliko godina totalni teror nad svima koje su označili kao klasne neprijatelje, pripadnike buržoazije, ugnjetavanje radničke klase, reakcionare… Otimali su ljudima imovinu, oduzimali im građanska prava, streljali, zatvarali, proglasili su Broza za vrhovnog Boga i svima nam govorili da Bog ne postoji, maltretirali su sveštenstvo, brijali kaluđere i sveštenike, ubijali vladike, izmišljali crkvena udruženja… Sve to imamo danas na djelu i opet najprije sve to čine neke minorne grupe.

No, oni čekaju njihovih pet minuta i sanjaju da dođu u poziciju njihovih pradjedova koji su maltretirali građanstvo. Metod dolaska na kućne adrese su upravo komunisti uveli kada su željeli da diskredituju nekog uglednog čovjeka. Obično bi doveli rulju polupismenih ispred njegove kuće da uzvikuje parole i da vređa domaćina. Veoma često su tu dovodili i one koje je sam domaćin zapošljavao i dao im mogućnost da zarade i da hrane porodicu. Poslije pira ispred domaćinove kuće nastupala bi OZNA koja bi ili uhapsila domaćina, a neki narodni sud bi doneo odluku da mu se otima sva imovina i da se on i njegova porodica izbacuju na ulicu. Negdje je to namjera i ovih danas što dolaze na vrata neistomišljenika.

Ciljano to rade kako bi zastrašili porodicu, kako bi stavili u izgled da su oni ti koji se pitaju o vašoj sudbini i da će uskoro oni odlučivati o vašem životu ili smrti. Razlika između ovih savremenih boljševika i onih koji su to poslije rata činili samo je u sjedištu centrale. Nekadašnjim komunistima to je bila Kominterna u Moskvi, a ovima danas je centrala ANTIFA pokreta da li u Vašingtonu ili Briselu, sasvim je svejedno. Ideologija i metodi su isti. Ipak, moraju da znaju, ovo nije 1946. godina, niti su oni u prilici da preuzmu vlast. Neće ni biti, jer predratni komunisti su još i imali nekakvu Bože pomozi podršku u narodu, čak su i prije zabrane pobjeđivali na lokalnim izborima. Bili su ozbiljna organizacija i radili su na ideološkom obrazovanju članstva. Što bi se reklo, politički su bili pismeni.

Ovi danas su apsolutno neobrazovani i politički su nepismeni, a osim ekstremnih pojedinaca koji hrabrost smiju samo kada su u čoporu da iskažu, nemaju ni približno tu hrabrost. Naprotiv, malo kad im se podvikne podviju rep. Jedino što imaju je snažna medijska logistika, što na društvenim mrežama, što u mejnstrim medijima, no to ne pomaže. Nekadašnji komunisti su imali neku ”svetinju” za koju su se borili. Sanjali su o svjetskoj revoluciji, željeli su da Amerika i Engleska budu zemlja proleterska. Ovi danas, osim što su usvojili metode i ideologiju, suštinski ni ne znaju za šta se bore.

Da ih pitate šta bi oni radili da se domognu vlasti, pojma nemaju da vam kažu. Bez cilja, bez plana, ali puni mržnje koja iz njih kipi. E zato neće moći da se ponovi 1946. godina. Zato neće moći neka nova OZNA da strelja i zatvara ljude samo zato što je neko uperio prstom u svog komšiju da ga proglasi narodnim neprijateljem. Ipak je ovo u srcu i duši svetosavski narod koji želi da sačuva svoju tradiciju, da poštuje porodicu, porodične vrijednosti, da ljubi bližnjeg svog, da poštuje kumstvo, komšiju, rođaka, zemlju koju obrađuje, vlast od Boga koja mu je data. Koliko god da mržnju prosipaju i da nam na vrata dolaze, ipak u nama ne mogu da ubiju duh one narodne i tradicionalne Srbije koji će se uvijek suprotstaviti boljševičkom zlu ludaka koji sanjaju da nam vrate 1946. godinu.