Odluka Vlade da ministar pomorstva Filip Radulović preuzme i koordinaciju Ministarstva saobraćaja, nakon ostavke Maje Vukićević, otvorila je više pitanja nego što je dala odgovora. Posebno zbog tajminga u kojem je donesena – u trenutku kada se privodi kraju jedan od najosjetljivijih i najvrijednijih državnih poslova: koncesija Aerodroma Crne Gore.

Formalno objašnjenje glasi da je riječ o tehničkom rješenju radi „kontinuiteta rada“. Suštinski, međutim, teško je ignorisati činjenicu da se resor saobraćaja – ključan za odluku o aerodromima – stavlja pod direktniju kontrolu premijera Milojka Spajića, kroz kadar koji se doživljava kao politički i operativno blizak njegovom kabinetu.

U javnosti se s pravom postavlja pitanje: zašto se žurilo? Zašto se nije sačekalo imenovanje novog ministra saobraćaja kroz jasnu i transparentnu proceduru? I najvažnije – da li se ovom kadrovskom kombinatorikom pokušava stvoriti povoljniji ambijent za finalizaciju koncesije, posebno imajući u vidu ranije kontroverze i optužbe o favorizovanju južnokorejskog ponuđača?

Podsjećamo, postupak koncesije za aerodrome već je opterećen upravnim sporovima, sumnjama u mijenjanje kriterijuma bodovanja i najavama krivičnih prijava. U takvoj atmosferi, svaka odluka koja izgleda kao centralizacija moći i ubrzavanje procesa, umjesto smirivanja i potpune transparentnosti, neminovno budi sumnju.

Ako je Vlada uvjerena da je sve čisto, zakonito i u interesu države, onda nema razloga za žurbu, improvizacije i privremena rješenja koja ostavljaju prostor za političke i poslovne spekulacije. Suprotno tome, svaki korak koji se povlači „preko noći“ i bez javnog obrazloženja samo dodatno urušava povjerenje.

Koncesija aerodroma nije tehničko pitanje – to je strateška odluka koja se tiče suvereniteta, bezbjednosti i dugoročnih finansijskih interesa Crne Gore. Upravo zato, umjesto brzine i zatvorenih krugova odlučivanja, građani imaju pravo na punu istinu: ko odlučuje, u čije ime i pod čijim uticajem.

Tagovi