Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala Borba
Veličina države ne smije biti izgovor za geopolitičku naivnost. Kada se pogleda region Balkana, jasno se vidi da većina država razumije ovu realnost i da svaka pokušava da se prilagodi novim okolnostima.
Dok ratni bubnjevi posljednjih godina sve glasnije odjekuju na različitim stranama svijeta, postaje očigledno da međunarodni poredak ulazi u novu fazu nestabilnosti. Rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku, rastuće tenzije između velikih sila i ubrzana militarizacija mnogih država pokazuju da bezbjednosna arhitektura svijeta prolazi kroz duboke promjene. U takvim okolnostima države, posebno one male i geopolitički osjetljive, pokušavaju da ojačaju sopstvene kapacitete i pripreme se za najgore scenarije – nadajući se, naravno, da do njih nikada neće doći.
Kada se pogleda region Balkana, jasno se vidi da većina država razumije ovu realnost i da, svaka na svoj način, pokušava da se prilagodi novim okolnostima. Međutim, postoji i jedan izuzetak. Dok se zemlje regiona reorganizuju, modernizuju vojsku i ulažu u bezbjednosne sisteme, Crna Gora djeluje kao nijemi posmatrač globalnih promjena.
U trenutku kada mnoge države ozbiljno razmišljaju o sopstvenoj sigurnosti, Podgorica često ostavlja utisak da se ponaša kao u staroj balkanskoj izreci – kao baba koja se češlja dok joj selo gori.
Region se priprema za neizvjesnu budućnost
Posljednjih 10 godina Srbija sistematski ulaže u modernizaciju svoje vojske. Nabavka savremenih sistema naoružanja, jačanje domaće vojne industrije, razvoj protivvazdušne odbrane i obnova kopnene vojske dio su šire strategije jačanja državne bezbjednosti. Beograd otvoreno govori o potrebi da država bude sposobna da zaštiti svoje interese u nestabilnom međunarodnom okruženju.
Saradnja između Tirane, Zagreba i Prištine posljednjih godina dobija i političku dimenziju koja prevazilazi tehničku vojnu koordinaciju.
Sličan proces vidljiv je i u Hrvatskoj, članici NATO-a i Evropske unije. Zagreb je posljednjih godina značajno modernizovao oružane snage. Nabavka borbenih aviona, ulaganja u mornaricu i razvoj novih vojnih kapaciteta pokazuju da Hrvatska želi da bude ozbiljan bezbjednosni faktor u regionu.
Ni Albanija ne sjedi skrštenih ruku. Tirana ulaže u modernizaciju vojne infrastrukture, razvoj logističkih baza i jačanje saradnje sa zapadnim partnerima. U isto vrijeme Priština pokušava da kroz političke i bezbjednosne sporazume ojača svoje kapacitete i međunarodnu legitimaciju.
Saradnja između Tirane, Zagreba i Prištine posljednjih godina dobija i političku dimenziju koja prevazilazi tehničku vojnu koordinaciju. Takvi aranžmani stvaraju novu regionalnu dinamiku i jasno pokazuju da se odnosi snaga na Balkanu polako redefinišu.
Crna Gora kao nijemi posmatrač
U takvom kontekstu položaj Crne Gore djeluje paradoksalno. Država koja je članica NATO-a i koja se nalazi na geopolitički osjetljivom prostoru trebalo bi da ima jasnu strategiju nacionalne bezbjednosti. Međutim, realnost pokazuje nešto sasvim drugo.
Crna Gora danas ima vojsku čiji su kapaciteti minimalni. Broj vojnika je ograničen, oprema zastarjela, a ulaganja u odbranu skromna. Ozbiljna rasprava o modernizaciji vojske gotovo da ne postoji u javnom prostoru.
Dok region razmišlja o bezbjednosnim izazovima budućnosti, politička scena u Crnoj Gori često je okupirana dnevnim političkim sukobima, partijskim kalkulacijama i kratkoročnim interesima.
Drugim riječima, dok drugi grade sisteme bezbjednosti, Crna Gora vodi beskrajne političke rasprave.
Politička neodgovornost vlasti
Jedan od ključnih problema jeste politička neodgovornost vladajućih struktura koje bezbjednosna pitanja rijetko stavljaju u vrh državnih prioriteta. Umjesto dugoročnog planiranja i strateških investicija, često se svjedoči improvizaciji i odlaganju odluka.
Odbrambeni sistem države ne može se graditi preko noći. On zahtijeva godine planiranja, ozbiljne finansijske investicije i jasnu političku viziju. Međutim, takva vizija u Crnoj Gori često izostaje.
U praksi to znači da država koja se nalazi na jednom od najosjetljivijih geopolitičkih prostora Evrope nema jasnu strategiju kako da reaguje u slučaju ozbiljne regionalne ili globalne krize.
Takav pristup nije samo politički neodgovoran – on je i opasan.
NATO članica bez realne vojske
Crna Gora često naglašava svoje članstvo u NATO-u kao ključni garant bezbjednosti. Međutim, kolektivna bezbjednost ne znači odsustvo nacionalne odgovornosti.
Odbrambeni sistem države ne može se graditi preko noći. On zahtijeva godine planiranja, ozbiljne finansijske investicije i jasnu političku viziju.
Svaka članica NATO-a ima obavezu da razvija sopstvene kapacitete i doprinosi zajedničkoj sigurnosti. Savez funkcioniše na principu zajedničke odbrane, ali i na principu odgovornosti svake države da ulaže u sopstvene sposobnosti.
Biti NATO član bez ozbiljne vojske znači oslanjati se gotovo isključivo na druge. Takav model može funkcionisati u mirnim vremenima, ali u kriznim situacijama otvara brojna pitanja.
Bez realnih kapaciteta država teško može da bude ozbiljan partner čak i u okviru saveza kojem pripada.
Geopolitička naivnost male države
Crna Gora se često predstavlja kao mala država koja nema ambiciju da igra veliku ulogu u međunarodnim odnosima. Međutim, veličina države ne smije biti izgovor za geopolitičku naivnost.
Balkan je prostor na kojem su kroz istoriju sudari velikih sila uvijek imali ozbiljne posljedice. Upravo zato svaka država u regionu pokušava da izgradi minimum bezbjednosne autonomije.
Crna Gora, nažalost, često djeluje kao da vjeruje da će je geografska veličina automatski zaštititi od velikih kriza.
Cijena pasivnosti
Najveći problem nije samo trenutna slabost sistema odbrane, već dugoročna pasivnost države. Ako se bezbjednosni sistem godinama zanemaruje, država postaje zavisna od spoljašnjih faktora.
U kriznim situacijama takva zavisnost može biti ozbiljan problem.
Istovremeno, pasivnost šalje i političku poruku regionu. Država koja ne pokazuje interes za sopstvenu bezbjednost teško može očekivati da bude ozbiljno shvaćena u regionalnim procesima.
Globalni poredak ulazi u period duboke neizvjesnosti. Ratni bubnjevi koji odjekuju u različitim dijelovima svijeta podsjećaju na to da bezbjednost nikada nije trajno stanje, već stalni proces prilagođavanja.
Dok zemlje regiona pokušavaju da ojačaju svoje kapacitete i pripreme se za najgore scenarije, Crna Gora često djeluje kao država koja te procese posmatra sa strane. Bez jasne strategije, bez ozbiljnih ulaganja i bez političke debate o bezbjednosti. A istorija Balkana nas uči jednu jednostavnu lekciju: države koje ignorišu bezbjednost rijetko dugo mogu da ignorišu posljedice.
Zato je možda krajnje vrijeme da Podgorica prestane da se ponaša kao baba koja se češlja dok joj selo gori – i počne ozbiljno da razmišlja o tome kako da zaštiti sopstvenu kuću u svijetu koji postaje sve manje predvidiv.
