Nacizam i ustašluk divlja u Hrvatskoj uoči Tompsonovog koncerta: Nacistički pozdravi česta pojava, “Za dom spremni” odjekuje Zagrebom

U srcu glavnog grada Hrvatske, pred Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom (NSK), zavladala je atmosfera koja podsjeća na najmračnije dane evropske istorije. Dok se stotine ljudi okupljaju uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona, čuju se pokliči “Za dom spremni”, a pojedinci bez ustručavanja dižu desnicu u vazduh – nacistički “Sieg Heil”. Umjesto koncerta, Zagreb je dobio javnu manifestaciju ideološkog divljanja, otvoreno koketiranje s nasljeđem nacizma i otvorenu rehabilitaciju ustaške simbolike. Sve to događa se bez posljedica, uz prećutnu ili čak otvorenu podršku dijela javnosti i institucija.

Pored ovih scena, kako javljaju fotoreporteri hrvatskog Index-a, nose se majice koje veličaju zloglasnu Oluju, kada su hrvatske snage protjerale oko 150-200.000 Srba iz Hrvatske.

Koncertna euforija pretvorila se u javnu tribinu ekstremizma, gdje pozdravi i parole NDH režima više nisu incident već standardna pojava. Skandiranjem “Za dom spremni” i podizanjem ruke, okupljeni su jasno pokazali ne samo ideološku orijentaciju već i spremnost da te poruke javno, masovno i bez straha ispolje. Index.hr prenosi kako su okupljeni ne samo skandirali već i podizali ruku u nacistički pozdrav – slika koja bi svaku demokratsku državu morala da zabrine, a kamoli zemlju članicu Evropske unije.

I dok institucije ćute, a policija “ne primjećuje” očigledne povrede zakona, javni prostor postaje sve tolerantniji prema ideologiji zla. Ustaški pozdrav “Za dom spremni”, koji je u civilizovanom svijetu zabranjen i izjednačen s nacističkim simbolima, u Hrvatskoj dobija novu legalnu i kulturnu dimenziju – kroz muziku, navijačke grupe i političke skupove. Tako se istorijski pozdrav zla transformiše u nacistički poklič današnjice, prihvaćen od mase i društveno normalizovan. To nije puka simbolika, to je ozbiljan društveni i politički proces – povratak ekstremizma pod plaštom patriotizma.

U pitanju je jasna politička i kulturna poruka – društvo koje ne kažnjava ovakva ponašanja, društvo koje zatvara oči pred rehabilitacijom totalitarnih simbola, postaje saučesnik u njihovom povratku. Hrvatski zakoni jesu jasni, ali se očigledno selektivno primjenjuju. Ako se u centru Zagreba bez ikakvih posljedica može izvikivati “Za dom spremni” i podizati ruka na fašistički način, onda je to znak da je granica između slobode govora i govora mržnje ne samo pređena, već potpuno izbrisana.

U ovakvom ambijentu, Borba postavlja pitanje – da li se Hrvatska zaista suočila sa svojom prošlošću ili je spremna da joj otvori vrata ponovo? Da li je moguće da ovakve slike više nikoga ne šokiraju, da su postale uobičajeni dio javnog života? Ako se danas ovako javno i masovno uzvikuju parole zločinačkog režima, šta nas sutra čeka?

Upravo iz tog razloga je bila itekako važna crnogorska Rezolucija o Jasenovcu, upravo zbog toga što se srpskom narodu dan danas stavlja prst u oko iako su najstradalniji narod tokom Drugog svjetskog rata. Zlogsasna Nezavisna država Hrvatska, koja je bila marionetska država fašističke Italije, normalizovala je genocid koji se dogodio mračnih 40-ih godina, kada su miliona Srba poklani u ovoj nacističkoj tvorevini.

Današnja Republika Hrvatska, na papiru, pravi diskontinuitet sa svojom nacističkom prošlošću, međutim, kako sada vidimo, ipak njeni građani imaju momente veličanja ustaštva kao ideologije i samim tim se postavlja pitanje – je li u stvari Hrvatska jedina preostala nacistička država u Evropi, čak 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata?