Na današnji dan, 13. juna 1876. godine u Srpsko učeno društvo primljena je slikarka Katarina Ivanović. Ostaće upamćena kao prva žena akademik u srpskom narodu.
Rođena je 15. aprila 1811. godine u Vesprimu (mađ. Veszprém), ali je najveći dio života provela u Stonom Beogradu (mađ. Székesfehérvár). Slikarsko obrazovanje stekla je najprije u Pešti, u privatnoj školi češkog slikara Jozefa Peškija (1831–1835). Zatim se upisala na Likovnu akademiju u Beču, na čijem je Odjeljenju za djevojke provela četiri godine (1835–1839).
Tokom školovanja u Beču stupila je u kontakt i sa srpskim studentima koji su se školovali u prijestonici Habzburškog carstva, a kretala se i u krugu srpske inteligencije okupljene oko Vuka Karadžića.
Godine 1837. izložila je autoportret na godišnjoj izložbi u bečkoj Akademiji. Iste godine započela je i nacionalna glorifikacija prve srpske akademski obrazovane slikarke. Očigledno da je tome doprinio uspjeh njenog autoportreta izloženog na izložbi u Beču.
Litografisani crtež autoportreta objavljen je na naslovnoj strani Serbskog narodnog lista, a u članku o njoj Teodor Pavlović ističe da svi listovi u prikazu bečke izložbe donose izrazito pohvalne kritike njenog rada.
Sima Milutinović Sarajlija joj je posvetio svoju knjigu Trojesestarstvo (Lajpcig, 1837). U Serbskom narodnom listu reprodukovano je i njeno djelo Srpski Omir, što je svakako bio rijedak primjer isticanja savremene srpske umjetnosti u javnosti, a i svjedočanstvo ranog bavljenja Katarine Ivanović nacionalnim temama.
Preduzimala je studijska putovanja u Italiju, Francusku i Holandiju. U želji da stekne dodatna znanja na polju istorijskog slikarstva pohađala je Minhensku akademiju (1844–1845).
Sredinom 1846. dolazi u Beograd, gdje radi desetak portreta pojedinih članova vladarske porodice i uglednih državnih činovnika i njihove djece. Naslikala je, između ostalih, kneginju Persidu Karađorđević i Stevana Knićanina. Nezadovoljna nedostatkom porudžbina za istorijske slike, ostaje kratko u Srbiji.
Nakon kraćeg boravka u Zagrebu tokom 1847, vraća se u Stoni Beograd, gdje ostaje do kraja života. U krunidbenom gradu ugarskih kraljeva Katarina Ivanović je nastavila da se bavi slikarstvom. Značajno mjesto koje je zauzimala u likovnom životu Ugarske potvrdila je i učešćem na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. i Svjetskoj izložbi u Beču 1873.
Za počasnu članicu Srpskog učenog društva izabrana je 13. juna 1876. godine. Ostaće upamćena i kao prva žena kojoj je priznanje za njena stvaralačka dostignuća odato članstvom u Srpskom učenom društvu.
Katarina Ivanović zaveštala je većinu svojih djela Narodnom muzeju u Beogradu, koji je tada funkcionisao u okvirima Srpskog učenog društva. Po slanju slika, odlučila je da formira novčani fond od 1000 forinti za održavanje legata. Slike su prvi put prikazane beogradskoj javnosti u zdanju Velike škole na izložbi održanoj nakon slikarkine smrti 1882. Danas njena djela predstavljaju istaknuto mjesto u okviru stalne postavke Narodnog muzeja u Beogradu.
Pored toga što je bila prva školovana srpska slikarka, koja je prokrčila put potonjim umjetnicama, Katarina Ivanović je i jedna od najznačajnijih ličnosti srpskog slikarstva epohe klasicizma i bidermajera.
Radeći u složenom društvenom kontekstu, Katarina Ivanović je stvorila jedinstveni slikarski opus koji karakteriše tematska složenost. Slikala je autoportrete, portrete, kompozicije sa istorijskom tematikom i žanr kompozicije (mrtve prirode i moralizatorsko-didaktičke teme), a povremeno i slike s religioznom sadržinom.
Poznati opus pokazuje da se Katarina Ivanović ozbiljno pripremala za istorijsko slikarstvo i da je kreirala jedinstveni istorijski repertoar u srpskoj umjetnosti XIX vijeka. Jedna od najpoznatijih istorijskih kompozicija Katarine Ivanović je Osvajanje Beograda 1806. Poznato je da je ovu temu slikala dva puta. Prva, „izgubljena”, slika nastala je tokom 1844/45, dok je danas poznata kompozicija iz 1865–1873.
Naslikala je i portret cara Ferdinanda V Habzburškog, koji se nalazi u Narodnom muzeju u Budimpešti. Bavila se i crkvenim slikarstvom. Naslikala je ikone za kapelu Katarine Dogali u Stonom Beogradu.
Po mnogo čemu rad Katarine Ivanović bio je pionirski i emancipatorski – ostaće upamćena ne samo kao prva akademski obrazovana srpska slikarka i jedna od najznačajnijih ličnosti srpskog slikarstva epohe klasicizma i bidermajera, već i kao prva srpska umjetnica koja je izlagala na svjetskim izložbama.
Preminula je 22. septembra 1882. godine u Stonom Beogradu.
