Na današnji dan, 24. jula 1828. godine rođena je Mina Karadžić, slikar i pjesnik, kćerka Vuka Stefanovića Karadžića i supruga Alekse Vukomanovića, prvog profesora književnosti na Liceju u Beogradu.
Među njenih pedesetak sačuvanih slika, mahom portreta, ističu se “Autoportret”, “Crnogorac sa kapom”, “Mladi Crnogorac”, “Djevojka sa vinovom lozom”. Prevodila je na njemački jezik srpske narodne pripovijetke i poslovice i objavila ih u Berlinu. Štampala je uspomene na Branka Radičevića i ostavila zabilješke sa puta po Srbiji. Nije ostala upamćena samo kao kćerka reformatora srpskog jezika, već i kao inteligentna, obrazovana i uspješna žena.
Bila je muza i velika ljubav srpskog pjesnika Branka Radičevića. Vilhelmina Mina Karadžić rođena je u Beču kao sedmo dijete Vuka Stefanovića Karadžića i njegove supruge Ane Marije Kraus. Mina i njen brat Dimitrije bili su jedina Vukova djeca koja su preživjela djetinjstvo.
Vuku i Ani je umrlo jedanaestoro djece. Kao jedina kći koja mu je ostala, uživala je veliku pažnju i ljubav svoga oca. Iako joj u djetinjstvu roditelji nijesu mogli pružiti materijalne stvari, dani provedeni sa njima i njihova nesebična podrška bili su dobra osnova da u istoriji srpske umjetnosti Mina ostavi veliki trag.
Pored ljepote koja ju je krasila i činjenice da je bila kćerka velikog reformatora srpskog jezika, Vilhelmina je posjedovala mnoštvo talenata koje je kroz odrastanje razvijala. NJen otac je u njoj prepoznao veliki talenat za umjetnost, stoga se trudio da joj omogući kvalitetno obrazovanje. S obzirom na to da se zanimala za slikarstvo i književnost obezbijedio joj je da svoje talente razvija pored najboljih učitelja.
Nesebično je izdvajao novac kako bi je školovao. Učila je jezike pa je odlično znala francuski, italijanski, engleski, ruski, srpski i njemački. LJubav prema književnosti se u njoj probudila u ranom djetinjstvu, jer je često bila u društvu očevih učenih prijatelja, poznatih pisaca i pjesnika. Pisala je stihove i prozu i prevela na njemački jezik knjigu „Srpske narodne pripovjetke“.
Ipak, najviše se istakla u slikarstvu. Iza sebe je ostavila oko pedesetak radova, uglavnom portreta. Među njenim radovima ima i crteža kredom, akvarela i slika sa religioznim motivima. Pjesnik Branko Radičević je bio dobar prijatelj Mininog oca. Ona je često bila u društvu očevih prijatelja i uticaj tih umnih ljudi na nju i njeno stvaralaštvo je veliki. Branko je za Minu bio drugačiji od ostalih, pa su postali dobri prijatelji.
To prijateljstvo je trajalo sve do pjesnikove prerane smrti. Neki istoričari književnosti i Brankovi biografi tvrde da je on sve vrijeme gajio velike simpatije i ljubav prema Vukovoj kćerki. Smatraju da je ta ljubav inspirisala pjesnika, te da su mnoge njegove pjesme napisane u tom ljubavnom zanosu. Takođe, tvrde da pjesnik nije želio da joj prizna svoju ljubav zato što je imao veliko poštovanje prema njenom ocu, ali i zato što je smatrao da nije dostojan njene ljubavi budući da potiče iz ugledne i poznate porodice.
Bolovao je od tuberkuloze pa je i to bio jedan od razloga zbog koga nije želio da nekoga vezuje za sebe. Kako kažu, Branko nikada nije javno priznao ljubav prema Mini Karadžić već je to jako osjećanje prenosio na svoje pjesme. Mina je postala njegova muza. NJoj je posvetio pjesmu koja počinje stihovima „Pjevam danju, pjevam noću“, a koja je pronađena u njenom dnevniku kao pjesnikova posveta.
Poslije njegove smrti Mina je napisala tekst „Sjećanje na Branka“, a u njenoj slikarskoj kolekciji se takođe nalazilo nekoliko njegovih portreta. Godine 1858. Mina Karadžić u Beogradu se udaje za Aleksu Vukomanovića. On je bio cijenjeni profesor na beogradskom Liceju. U tom braku je dobila sina Janka. Međutim, ta sreća je kratko trajala.
Par mjeseci poslije rođenja djeteta, Aleksa Vukomanović umire, a Mina ostaje udovica. Tako sama sa djetetom odlučuje da se vrati svojim roditeljima i odlazi u Beč. Iako joj se činilo da će pobjeći od tuge ako se vrati u Beč, tuga je krenula za njom i pratila je do kraja života. Nekoliko godina kasnije joj umiru otac i majka, zatim joj umire jedini brat, da bi na kraju doživjela najveću tugu kada joj javljaju da joj je na frontu poginuo sin Janko.
Tada je već bila uspješna i bogata, imala je mogućnost da putuje, ali je bila uništena ogromnom tugom te je ništa nije ispunjavalo. Utjehu je nalazila u djelima koja su ostala poslije njenog oca pa je stalno radila. Raspoređivala je njegove spise ,pisma i sve ono što je ostalo poslije njegove smti.
Vukovu zaostavštinu je poklonila Kraljevini Srbiji. Tako je oformljena muzejska zbirka koja se danas nalazi u Memorijalnom muzeju posvećenom Vuku Karadžiću i Dositeju Obradoviću u Beogradu. Pored toga je pisala, prevodila i slikala sve do smrti, 1894. godine. Njenom smrću je zauvjek ugašena loza Vuka Stefanovića Karadžića.
(In4s)
