Milorad Pavić, veliki srpski pisac, ovaj svijet napustio je 30. novembra 2009. prije 15 godina, a bio je posebna ličnost kako po literarnom dijelu koje je stvorio, tako i kao naučnik, istoričar književnosti i kulture Srba, kao i po specifičnoj estetici koju je njegovao.
Proslavio se, globalno, kada se pojavio njegov Hazarski rječnik, sredinom i krajem osamdesetih. Međutim, Pavić se prethodno bavio književnim stvaralaštvom decenijama, što je široj javnosti promicalo gotovo nezapaženo. Imao je pritom vrhunske rezultate kao naučnik godinama ranije što je bilo poznato samo akademskim krugovima. Ostao je gotovo anoniman.
Potonji veliki srpski pisac, pjesnik, istoričar kulture, univerzitetski profesor, prevodilac, akademik, Milorad Pavić rođen je oktobra 1929. u Beogradu. Stasao je u porodici intelektualaca. Otac, inače vajar i slikar, radio je u prosvjeti. Majka takođe. Šta više, literata je bilo i među njegovim daljim precima.
U autobiografskoj crtici koju je sročio u poznim godinama, primijetio je: „Ja sam pisac već dvije stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavić je objavio u Budimu svoju zbirku pjesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom“.
Počeo je, na literarnom polju, zbirkom poezije naslovljenom „Palimpsesti“, objavljenom 1967. godine.
Iako je studije okončao u rodnom Beogradu 1954, zvanje doktora nauka stiče na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1966. godine, tezom „Vojislav Ilić i evropsko pjesništvo“.
Kao naučnik, posvetio se istoriji srpske kulture 17, 18, i 19. vijeka. Otuda, postao je stručnjak za srpsku književnost baroka, klasicizma, predromantizma, simobolizma.
Tako su nastala djela: „Istorija srpske književnosti baroknog doba“ (1970. god), „Vojislav Ilić i evropsko pjesništvo“ (1971), „Gavril Stefanović Venclović“ (1972), „Vojislav Ilić, njegovo vrijeme i djelo“ (1972), „Jezičko pamćenje i pjesnički oblik“ (1976), „Istorija srpske književnosti klasicizma i predromantizma“ (1979), „Rađanje nove srpske književnosti“ (1983).
Univerzitetski nastavnik bio je od 1974. do 1990. u Novom Sadu, na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Bio je i dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, tokom dvije godine počev od 1977. Upravo te 1977. postao je redovni profesor. Katedru u Beogradu dobio je tek 1982. na Filozofskim fakultetu u Beogradu, na Odjeljenju za istoriju. Držao je kurs Istorija kulture jugoslovenskih naroda.
Redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti, Odjeljenja jezika i književnosti, postao je aprila 1991.
Kao pisac, autor je takođe zbirke poezije „Mjesečev kamen“ (1971), potom knjige priča objavljene pod naslovom „Gvozdena zavjesa“ (1973). Slijedili su „Konji svetoga Marka“ (1976), „Ruski hrt“ (1979), „Nove beogradske price“ (1981), „Duše se kupaju poslednji put“ (1982).
Što se srpske kulture tiče, iz zaborava je izvukao Gavrila Stefanovića Venclovića (1680 – 1749) srpskog pisca, svestrane ličnosti. Venclović je bio svešteno lice, pisac, poeta, prevodilac, bavio se ikonopisom, iluminacijom.
Kada je Pavić priredio i objavio Venclovićeva djela pod naslovom „Crni bivo u srcu“ 1966. bio je to važan moment srpske kulturne istorije.
Bio je takođe posvećeni prevodilac, hrabar da se upusti u zahtjevno prevođenje vrhunske poezije. Preveo je i priredio srpska izdanja Aleksandra Sergejeviča Puškina „Evgenije Onjegin“, „Poltava“, „Boris Godunov“, uključujući poemu posvećenu Crnom Đorđu. Prevodio je takođe poeziju lorda Bajrona.
Pavić je postao opšte poznat pošto je beogradska Prosveta 1984. godine objavila „Hazarski rečnik“. Bilo je to osobeno književno djelo, svojevrsni leksikon, preplet ponešto istorijske faktografije i sasvim neobične literarne fikcije. Moguće mu je prići na razne načine, ne nužno linearno. Uslijedila je, iste godine, Ninova nagrada.
Globalna popularnost dogodila se pošto se pojavio engleski prevod 1988. godine, u izdanju ugledne njujorške kuće Knopf.
Djelo je ubrzo prevedeno na više desetina jezika. Kritičari su ga smjestili u nešto što se tumači kao postmoderna književnost.
Predlagan je, u vrijeme globalne popularnosti, za Nobelovu nagradu, sa raznih strana svijeta, iz Evrope, SAD, Brazila. Poređen je tada sa Borhesom, Umbertom Ekom, Kortasarom. Veliko priznanje mu je izmaklo vjerovatno i sticajem istorijskih okolnosti, činjenicom da je njegova zemlja, ili preciznije narod, u međuvremenu smješten na „stub srama“.
Kao literata, objavio je potom: „Predio slikan čajem “ (1988), „Unutrašnja strana vjetra “ (1991), „Posljednja ljubav u Carigradu“ (1994), „Šešir od riblje kože“ (1996), „Stakleni puž“ (1998), „Kutija za pisanje“ (1999), „Zvjezdani plašt“ (2000), „Unikat“ (2004).
Pisao je preplićući mitove, predanja, zahvaljujući nevjerovatnoj erudiciji, odnosno poznavanju mitologije i etnologije, osim istoriografije i kulturnog nasleđa. Gradio je fascinantni preplet realnih i domišljenih istorijskih ili pseudoistorijskih materijala, svojevrsnu igru riječima, nerijetko van okvira racionalnog, dobrano oslonjen na drevna vjerovanja, predanja, etnološka znanja.
Njegova književna djela, kao i naučna uostalom, odraz su retke enciklopedijske erudicije, gotovo nevjerovatnog fonda najrazličitijih znanja. A onda, slijedila je bajkovita literarna dorada.
Pavićeva djela doživjela su, sveukupno, približno stotinu prevoda. Zabilježio je: „Napisao sam roman u vidu rječnika, drugi u obliku ukrštenih riječi, treći u vidu klepsidre i četvrti kao priručnik za gatanje kartama tarot. Peti je bio astrološki vodič za neupućene.“
Priča o Hazarima, koja ga je proslavila, temeljena na tumačenju sudbine drevnog, iščezlog, turanskog, uralsko altajskog naroda, koji je od 7. do 10. vijeka imao veliku državu u stepama današnje južne Rusije, u izvjesnom smislu takođe je bila izraz zabrinutosti za sudbinu njegovog, srpskog naroda.
(Politika)
