Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 10. decembra, uz sasluženje Preosvećenog Episkopa dioklijskog g. Paisija, sveštenstva, sveštenomonaštva i profesora Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog, služio je u Cetinjskom manastiru godišnji pomen Mitropolitu Arseniju (Bradvareviću), koji se na današnji dan 1963. godine upokojio u Gospodu u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Beogradu, gdje je i sahranjen.
Nakon pomena sabranima je o ličnosti i životu blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Arsenija (Bradvarevića) besjedio protojerej Blagoje Rajković, rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog. Njegovo obraćanje prenosimo u cjelosti:
„Vaše visokopreosveštenstvo, vaše preosveštenstvo, časni oci, draga braćo i sestre.
Kada se čovjek okrene oko sebe u ovome svijetu i kada se trudi da služi imenu Božjem u ovome svijetu, koji u zlu leži, uvijek može da dođe u neko stanje da pomisli da je njegovo vrijeme najteže od svih vremena na zemlji. Međutim, kada se osvrnemo i kada pogledamo unazad, kada pogledamo u istoriju, koja je učiteljica života, kada se sjetimo naših predaka, kada se sjetimo prvih hrišćana, vidimo da je svako vrijeme za hrišćane, na svoj način, bilo teško. Tako je od početka hrišćanstva, od onih riječi Hristovih, koje je On rekao svojim apostolima, da ako su Njega gonili i njih i sve hrišćane će goniti, i ako su Njegovu riječ održali i njihovu će održati.“
Tako, draga braćo i sestre, usud hrišćanina u ovome svijetu je da svjedoči ime Hristovo i da pretrpi sve ono što ovaj svijet njemu nametne, držeći se onoga svoga puta koji vodi u Carstvo nebesko.
Na današnji dan kada činimo pomen blažene uspomene Mitropolitu crnogorsko-primorskom Arseniju (Bradvareviću), kada se prisjetimo njegovog života možemo da kažemo da vrijeme u kojem živimo, koje je teško, ipak nije najteže vrijeme u kojem su živjeli naši preci i u kojem je živio pravoslavni hrišćanin.
Vrijeme u kojem je živio Mitropolit Arsenije bilo je po mnogo čemu teško. On je svoj život započeo u doba Austrougarske krajem 19. vijeka. Rođen je 1883. godine u današnjem Banatu, njegovi preci su bili porijeklom iz ovih krajeva, a otišli su tamo prilikom seoba Srba, kojih je bilo mnogo, ne samo velike seobe pod patrijarsima Arsenijem III i Arsenijem IV. Mitropolit Arsenije rođen je kao Svetislav Bradvarević 1883. godine i u toku svog života iskusio je mnoga vremena, mnoge režime, pa je i u mnogim državama živio jer je to bilo turbulentno vrijeme – čitav 20. vijek. Dva svjetska rata i mnogo drugih bitnih događaja, prijatnih i neprijatnih, zbilo se u njemu. Sve to je ovaj čovjek Božji iznio na svojim plećima. Prvo služio je Bogu kao sveštenik, bio je oženjen čovjek, imao je porodicu. Od mladosti je gajio ljubav prema Bogu, koju je naslijedio od svojih roditelja, kao i ljubav prema svom rodu.
Završio je Karlovačku bogosloviju prije Prvog svjetskog rata – ona je u to vrijeme imala status i rang fakulteta, to jest visokoškolske ustanove. Služio je kao sveštenik na nekoliko parohija u Banatskoj eparhiji, a onda poslije Prvog svjetskog rata, želeći da još bolje posluži Crkvi u novim vremenima, upisao je i Pravni fakultet i završio ga u Beogradu. Tako da je imao visoko i bogoslovsko i pravno obrazovanje.
Čitavim svojim životom on je, i kao parohijski sveštenik a poslije toga i kao službenik Crkvenog suda, prvo Banatske eparhije a potom Velikog crkvenog suda, svjedočio pravdu Božju. Tako je ovaj čovjek Božji u to vrijeme između dva svjetska rata, koje isto tako nije bilo lako za Crkvu, iako nije bilo progona Crkve bilo je mnogih drugih iskušenja, sjetimo se samo krvave litije u Beogradu 1937. godine — sve to preturio je preko svojih pleća. Trudio se da služi Bogu i svome narodu onako kako je najbolje mogao.
Pošto je postao udovac, kada mu se supruga upokojila, prihvatio je na molbu tadašnjeg Patrijarha Gavrila (Dožića) da se zamonaši, da bude izabran za episkopa moravičkog — vikara Njegove svetosti Patrijarha srpskog. I u tome svojstvu vikarovom, on je proveo Drugi svjetski rat držeći se hrabro i mudro, propovijedajući i hrabreći narod Božji u Beogradu u toku tih velikih iskušenja. A onda, kada se rat završio i kada se činilo da su ta iskušenja prošla, došla su nova koja su za naš narod, pogotovo vjerni narod, bila i teža od ratnih.
Novi komunistički režim, prvo prikriveno, a onda sve otvorenije i otvorenije, borio se protiv vjere, protiv Crkve, protiv imena Hristovog. U to vrijeme mnogi hrišćani su svoju vjeru ispovijedali tajno, krštavali djecu tajno, u crkvi se rijetko ko vjenčavao u tom periodu. To sve pokazuju podaci o kojima Mitropolit Arsenije piše u izvještajima Svetom arhijerejskom sinodu, koje je redovno slao svake godine od 1947. godine, kada je izabran za Mitropolita crnogorsko-primorskog, pa sve do 1954. godine – do svoga stradanja u komunističkim kazamatima.
Kakvo je bilo stanje Crkve u Crnoj Gori upravo se može vidjeti iz tih izvještaja u kojima on navodi da je, kada je došao 1947. godine u Mitropoliju, na 153 parohije koliko ih je bilo prije rata (izuzimajući sjever Crne Gore), bilo samo 66 aktivnih sveštenika. Znači, 87 parohija je bilo upražnjeno. Mnogi od tih sveštenika postradali su u toku bratoubilačkog rata od ’41. do ’45. godine. Mnogi su postradali i neposredno poslije rata, uključujući i blažene uspomene prethodnika Arsenijevog — sveštenomučenika Joanikija Lipovca, mitropolita crnogorsko-primorskog, i mnoge druge sveštenike.
Kada je došao na tron Svetog Petra na Cetinju, Mitropolit Arsenije se borio sa raznim iskušenjima koja su zadjesila Crkvu u to vrijeme. Naravno, čovjek ne može birati vrijeme u kojem će živjeti, ali način na koji će se postaviti prema tom vremenu i iskušenjima — to je ono što čovjeka čini svetim ili ga čini gorim od zvijeri. Tako je ovaj čovjek Božji došavši ovdje odmah počeo da radi kako bi pomogao sveštenstvu, koje je bilo u veoma teškom položaju. Imao je mnoga poznanstva u svijetu, pa je preko njega ovdje dolazila humanitarna pomoć i drugo, a on je sve to dijelio hrišćanski — sveštenicima, ali i udovicama sveštenika čiji su muževi postradali u ratu. Upravo to će biti jedna od zamjerki komunističkih vlasti.
Trudio se, koliko je najbolje mogao, da unaprijedi crkveni život. Bio je čovjek krotke naravi, nenametljiv i nenagao, ali kada bi neko otvoreno napao Crkvu — on je hrabro ustajao u odbranu imena Hristovog i Crkve Božje. To ga je koštalo svega onoga što je postigao. Optužen je lažno da je sa svojim sveštenicima formirao udruženje za rušenje poretka. Tako je 1954. godine osuđen na jedanaest i po godina strogog zatvora, kasnije smanjeno na pet i po godina.
Proveo je više od dvije godine u zatvorima Crne Gore — na Cetinju i u Kotoru — gdje je naročito u Cetinjskom zatvoru bio zlostavljan. Sve to opisao je u izvještajima Svetom sinodu i u prepisci sa svojim advokatima.
Postradao je za vjeru pravoslavnu, mučen više od dvije godine. Nakon toga bio je u kućnom pritvoru i nikada mu više nije dopušteno da se vrati u svoju eparhiju. Kada mu je kazna istekla, tražio je rehabilitaciju — ali mu nije dopušteno. Na molbu tadašnjeg Patrijarha Germana pristao je da bude izabran za mitropolita budimskog, ali nije mogao da stupi na dužnost jer mađarske vlasti nisu dale saglasnost.
Upokojio se mirno u manastiru Vavedenja u Beogradu 1963. godine, na današnji dan, u svojoj 80. godini života provedenoj u službi Bogu i rodu.
Kada se sjetimo njegovog primjera, draga braćo i sestre, možemo biti zahvalni Bogu što ne živimo u tim vremenima. A opet, njegov primjer nas uči kojim putem i mi treba da hodimo: ne da budemo oni koji će se namjerno sukobljavati s vlastima, ali kada vlasti ovoga svijeta ugroze pravoslavnu vjeru, kada skrnave ime Hristovo i kada progone hrišćane — tada moramo stati u odbranu. Da pokažemo da smo zaista vojnici Hristovi, da smo sljedbenici koji idu za Njim, da bismo se i mi udostojili vidjeti lice Njegovo u Carstvu nebeskom — Carstvu Oca i Sina i Svetoga Duha, kome neka je slava u sve vijekove i svu vječnost. Amin.
Bog da upokoji dušu predstavljenog blaženopočivšeg Mitropolita našeg Arsenija u mjestu svetom, u mjestu cvjetnom, u mjestu odmora; a nama da prosvijetli put njegovim primjerom — sada i uvijek i u vijekove vijekova. Amin.
(Православна Митрополија црногорско-приморска)
