Mitropolit Joanikije: Dolaze bolja vremena za Crnu Goru jer se počela vraćati Njegošu, to je najprirodniji poredak stvari

Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je danas, 13. novembra 2022. godine, u 22. nedjelju po Duhovima, Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru, uz sasluženje sveštenomonaštva manastira i sveštenstva namjesništva cetinjskog.

Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije u arhipastirskoj besjedi govorio je o sveta tri jerarha kojih se ovih dana sjećamo, o Sv. Petru Cetinjskom, Petru Drugom Petroviću Lovćenskom Tajnovidcu i blaženopočišem Mitropolitu Amfilohiju, sa čijim danom počinjemo ta naša sjećanja i slavlje.

„I pravo je da počnemo sa njegovim danom, jer je on podsjetio i nas i Crnu Goru, a i mnogo šire, na dvojicu velikih svetih Petrovića: Petra Prvog i Petra Drugog, na njihovo djelo, na njihovu žrtvu, na njihovu duhovnost, svetost. I kako je on sve nas podsjećao na njihove vrline, tako se i on osvećivao i pridruživao ovoj velikoj dvojici pa ovdje u ove dane slavimo spomen na svetu trojicu Božijih ugodnika i jeraraha, nesumnjivo, svi su veliki i svetoga života.“

Osvrnuvši se posebno na Petra II Petrovića Njegoša, koji je rođen na današnji dan, Mitropolit je podsjetio da je Crna Gora odmah poslije končine Lovćenskog Tajnovidca imala probleme da prihvati njegovu veličinu.

„Svi su znali da je veliki, da je genije, ali teško je tu veličinu bilo nositi, primiti. Teško je bilo slijediti“, kazao je, iznoseći podatak da kralj Nikola za vrijeme svog života nije štampao Njegoševa djela, tek 1913. godine je prvi put u Crnoj Gori štampan „Gorski vijenac“.

Govoreći o komunističkom vremenu koje je udarilo na Njegošev lik, prije svega razvijajući glupe, odvratne priče kako on nije volio monaški čin i kako nije držao do svoje vladičanske službe, Mitropolit Joanikije je podsjetio da je on svako svoje djelo potpisao sa vladika crnogorski.

„Njegovo djelo, naročito Gorski vijenac, davno je nazvano narodna Biblija. A da li bi je mudri ljudi tako nazvali da u njegovome djelu, naročito u Gorskom vijencu, nijesu sabrane vječne istine, da nijesu saopštene na jedan razumljiv i narodu potpuno prihvatljiv i blizak način? A s druge strane ko je dublje ponirao u tajnu Božjeg svemogućstva i tajnu Božjeg stvaranja? On je Boga kao stvaraoca vidio kao pjesnika koji stvara svjetove i sveopštega tvorca poezija, sve što je Bog stvorio, sve Božje stvaranje on je vidio kao širenje poretka, širenje svjetlosti na račun tame“, besjedio je Vladika, podsjetivši da Njegoš sve to saopštava simboličkim jezikom, a i Biblija koristi simbolički jezik.

Po njegovim riječima Njegoš duboko ulazi u tajnu demonske zavisti, tajnu ljudskoga pada, u tajnu anđelske službe i službe nebeskih sila za spasenje roda ljudskoga, on opisuje posljedice pada Adamovog.

„Sve je to Njegoš u svojoj Luči saopštio, ali je isto tako proslavio i Boga Tvorca i Hrista Spasitelja i Njegovo ovaploćenje i dolazak u ovaj svijet za spasenje roda ljudskoga i Njegovo preslavno tridnevno Vaskrsenje, a onda u Gorskom vijencu, sve je stavio u kontekst praznika, u kontekst Trojičindana, posebno u svjetlost Roždestva Hristovoga.“

Mitropolit Joanikije se dalje osvrnuo na pojavu, posebno izraženu poslednjih pedesetak i više godina, prepravljanja Njegoša:

„Prije svega prepravili su njegovu poslednju volju, njegov amanet, što se nikad nije diralo ni u jednoj civilizaciji. Ako ima nešto zajedničko u svim narodima ovoga svijeta to je da se poštuje poslednja volja čovjekova, njegov testament, zavjet. To je svetinja za svaki narod, a posebno se poštuje volja velikih ličnosti, to se ne dira. Njegova poslednja volja je bila da se sahrani u crkvu, a zašto bi se on sahranjivao u crkvu ako nije držao do svog vladičanskoga čina, kao što su govorili, lupetali, bolje da kažem?“

Dalje je istakao da su pokušali i da preprave njegovo djelo, da maknu iz njega ili makar da zapostave ono što im se nije sviđalo.

„Mi nemamo namjeru da to prihvatamo. Niti da prihvatimo gaženje njegovoga testamenta, niti rušenja njegove crkve na Lovćenu, niti prepravljanja njegova djela, ni njegovog srpskog ogledala. Nemamo namjeru to da činimo. Jer ako ćemo da poštujemo Njegoša, onda treba da poštujemo njega u cjelini kao ličnost, njegovo djelo i njegova zavještanja, a ne kako se nama svidi. To je takva nekultura i primitivizam, da je više dojadilo svakome“ poručio je Vladika.

Ocijenio je da dolaze bolja vremena za Crnu Goru, jer se počela Crna Gora vraćati Njegošu i to potkrijepio time što ove godine proslavljamo u cijeloj Crnoj Gori Njegošev praznik – Njegošev dan, a i mnoge institucije su se potrudile da obilježe njegov spomen:

„I to je veliki, veliki korak za Crnu Goru i to možemo vidjeti kao znak pokajanja i preumljenje, da više ljudi ne razmišljaju onako kako im se naredi iz nekoga centra političkog, ideološkog, nego su se vratili sami sebi i vratili su se svojim najvećim ljudima. To je najprirodniji poredak stvari.“

Objasnio je da treba da poštujemo svoje roditelje jer preko njih Gospod nas je prizvao u ovaj svijet, i oni su roditelji za sva vremena i za svu vječnost, te da je to tako u biološkom, a posebno u duhovnom smislu. Naime, duhovnost je jača od biologije, snažnija, trajnija, to je ono sjeme koje ne umire i koje ne može da se kompromituje. Ono što je duhovno, ako je zaista duhovno, ono je vječno, nepropadljivo, kazao je i naveo za primjer pored Njegoša i Sv. Jovana Vladimira, Sv. Savu, Sv. Simeona, Sv. Vasilija Ostroškog…

„Njegoš je sabrao sve ono najljepše u našem narodu. Ono što je naš narod vjekovima njegovao u svojoj duši, u svom srcu, on je to vidio, uzeo i opjevao i ugradio u svoja djela. Nije on samo tu ugradio svoju mudrost, nego i narodnu mudrost i narodno predanje, zapravo ugradio je Jevanđelje i zato je lijepo rečeno da je njegovo djelo, posebno Gorski vijenac, narodna Biblija. Evo, hvala Bogu, ja mislim da u našem vremenu nema tih ljudi koji, ako su normalni, zdravi, ne bi bili da se vratimo Njegošu i njegovom amanetu. I da vratimo kapelu na Lovćenu, da je opet naše oči ugledaju i da njegove svete kosti počinu, po njegovom zavještanju, u crkvi i da ih više niko ne dira, da on tamo sluša Božju liturđiju, kojoj je pjevao u Gorskom vijencu i Luči.“

Sabrane je na kraju svog arhipastirskog slova poučio da je Njegoševa poezija, djelo, njegovo viđenje stvari i slobode, njegovo pjevanje o Božijoj svjetlosti i ukazivanje na Božansko dostojanstvo čovjeka, da je sve to jevanđelsko, samo treba čitati onako kako je on to napisao i tumačiti saglasno njegovoj misli i djelu.

„Da Gospod prosvjeti sve nas se vratimo pravim istinskim vrijednostima, a već se vraćamo, već smo blizu, i nadamo se da ćemo se vratiti. A to je povratak samima sebi i jedni drugima i Crnoj Gori i našim svetinjama i našoj istoriji i to će biti najljepše. Tako ćemo najljepše izaći pred lice drugih naroda i tada ćemo, ako shvatamo svoje nasleđe, ako poštujemo vrijednosti koje su naši preci poštovali i nama u zavještanje ostavili, naročito Njegoš, znati da poštujemo i vrijednosti i kulture i znamenitosti koje karakterišu druge narode“, zaključio je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije..