Nastavkom tribine o diplomatiji Hladnog rata Milorad Vukašinović obuhvata period od 1971. godine do pada Berlinskog zida 1989, nazivajući ga burnim vremenom u kom su se desile fundamentalne geopolitičke promjene u svijetu.

Kisindžerova posjeta Pekingu unijela je novu dinamiku u odnose dvije supersile, a uključivanjem Kine u svjetski privredni sistem Sovjetski Savez bio je prinuđen na niz ustupaka. Kako Vukašinović navodi, Evropa je postala glavni podijum sučeljenosti Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, a „model obuzdavanja srca svijeta zamijenjen je konceptom prikrivenih akcija“, koji je prouzrokovan jačanjem saradnje Amerike i Vatikana.

Vukašinović objašnjava da je nakon izbora Karla Vojtile za papu postalo jasno kako „rimokatolička crkva napušta političku ekvidistancu i postaje dio antikomunističkog konzorcijuma koji predvode SAD“.
Jedna od prvih žrtava zakulisnog saveza bila je Jugoslavija čiji je državni vrh znao za odluku o planiranom razbijanju, a Srbe je novi svjetski politički talas ipak uspio da iznenadi.

 

Tagovi