Milo protiv Đukanovića

Piše: Goran Danilović

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović živi u jednoj vrlo pragmatičnoj laži od koje se makar poslednje dvije decenije mogla graditi i neograničena izvršna vlast. Hiljadu puta ponovljens laž postaće istina – doduše, na trenutak, makar se to trenutno oteglo i nedopustivo dugo.

Poslednja varijacija na istu temu glasi: „Srbija pokušava da dokaže da je Crna Gora srpska država, da su Crnogorci zapravo Srbi, da ne postoji crnogorska crkva, kultura… „
Ko iz Srbije pokušava? Cijela Srbija ili neki pojedinci? U kontinuitetu ili sporadično?

Slobodan Milošević je u vrijeme divljanja nacionalizama nepopustljivo i uvijek govorio o “ bratskom srpskom i crnogorskom narodu“, uostalom kao i Đukanović toga doba.
Gdje i kada je Vojislav Koštunica sporio postojanje Crnogoraca? Tadić? Pa zar nije među prvima, ako nije i prvi, čestitao nezavisnost Crnoj Gori? Toma Nikolić? Zar ga Đukanović nije proglasio za svog prijatelja i primio zvanično čak i kada je on bio samo predsjednik SNS? Vučić? Kada i gdje je to aktuelni predsjednik Srbije rekao da su Crnogorci zapravo Srbi? Zar Đukanović nije govorio da su odnosi između Srbije i Crne Gore najbolji u minulih četvrt vijeka, i to nedavno, prije svega nekoliko godina?
„Permanentan je viševjekovni napor iz Srbije, kojeg artikuliše velikosrpski nacionalizam, da prisvoji Crnu Goru i učini je dijelom srpskog državnog nacionlanog i kulturnog identiteta, zato su i bili protiv crnogorske nezavisnosti“ U kontekstu samo ovlaš do sada objašnjenog jasno je da je citirani dio Đukanovićevog govora brutalna neistina i politička jadikovka zbog propalog projekta privatizovanja države.

Njegove izjave su inače ponajgori tekstovi te vrste i na tu temu – lošiji čak i od Adžićevih istorijskih besmislica. Adžić se, makar, trudi, a Đukanović bez stida sipa isti koncentrat poluistina i cijelih laži neumorno i pred svakoga, pa šta i koliko prođe.

Čak ni najeksplicitniji srpski politički subjekti u Crnoj Gori odavno ne spore ni Crnogorce, ni crnogorstvo – govore o srpskom narodu u Crnoj Gori i njegovim pravima. Đukanović nema i nije imao problem sa Srbijom oko srpstva nego sa onim velikim dijelom Crne Gore koji je progon i stigmatizovanje Srba i srpstva doživljavao i doživljava kao pokušaj vlastitog, kolektivnog istrebljenja. Nezainteresevonast Srbije za probleme Srba u Crnoj Gori bila je ogromna i uvredljiva sve do unazad nekoliko godina. Đukanović je i institucionalno Srbe, svoje sugrađane i istorijski narod Crne Gore, gurao u nacionalnu manjinu kako je njegovo vladanje odmicalo i izmicalo svakoj kontroli.
Mnogo je isplativije, međutim, zakačiti se za izjavu kojeg istoričara iz Srbije ili javne ličnosti i predstaviti je nacionalnim projektom Srbije, nego prihvatiti činjenicu da te vlastiti narod optužuje za prevaru i progon na nacionalnoj osnovi.

Srbima u Crnoj Gori ne treba strategija iz Beograda da bi znali ko su i od koga su i da bi vidjeli kako im Đukanović skoro dvije decenije priprema preimenovanje kulture, jezika, pamćenja i sudbine. Neki od njegovih prijatelja iz Beograda, koji su danas dio opozicione političke scene, nikada nisu izgovorili riječ odbrane za srpski narod u Crnoj Gori. To mu dakle, nije odmagalo, naprotiv.

Đukanović na sreću završava političku misiju u Crnoj Gori a da nažalost nije mnogo naučio o njoj. Neznanje, međutim, nije opravdanje, a zloupotreba neznanja i manipulacija neistinom su za odgovornost.

Srbe iz Crne Gore nikada nije bilo moguće satjerati u tor i omeđašiti strahovima. Tako je bilo uvijek; i u onoj drzavi koja se nekada zvala Crna Gora i Brda ili i u onoj staroj Crnoj Gori pruženoj samo na nahije. I tada, u istorijski najtežim vremenima, te Crne Gore su gotovo uvijek nevoljno uvozile ratove i izvozile srpstvo. Nisu krivi Srbi, a ponajmanje je kriv zvanični Beograd, što se Đukanović mijenjao i politički i nacionalno brže nego iko u istoriji. Da su te izmjene donosile dobro i napredak tesko bismo ih pratili kamo li u situaciji kada smo morali obratiti rat sebi da bi se dopali Đukanoviću.

Crnogorci su naš rod najrođeniji a Crna Gora zajednička očevina, djedovina i pradjedovina. To ko bi se našim precima više dopao, ako je do dopadanja, nije odavno sporno, ni važno – stvar je ukusa oko kojega neki, ni po koju cijenu, ne bismo ratovali.

A što se tiče crnogorske pravoslavne crkve, ona nema problem sa Srbima u Crnoj Gori, niti sa Beogradom. Tu je problem sa vjernicima. Očigledno je mali broj Crnogoraca koji su spremni da osnivaju novu pored one koju nam je svima zajedno prije osam vjekova utemeljio i ostavio Sveti Sava.