Milo Đukanović i pravosuđe: Kako najmoćniji čovjek Crne Gore ostaje nedodirljiv?!

Tokom gotovo tri decenije dominacije na crnogorskoj političkoj sceni, Milo Đukanović je bio u središtu brojnih afera, od optužbi za šverc cigareta i finansijske malverzacije, do neprijavljene imovine i međunarodnih korupcionaških skandala. Ipak, ono što najviše upada u oči nije samo sama lista kontroverzi, već stav crnogorskih institucija prema njima.

Sudstvo i tužilaštvo u Crnoj Gori, uprkos brojnim indicijama i međunarodnim istragama, nikada nisu ozbiljno procesuirali Đukanovića. Politički imunitet, dugogodišnja dominacija Demokratske partije socijalista i sistemske slabosti u pravosudnom aparatu stvarali su barijere koje su ga štitile od odgovornosti. Čak i kada su dokumentovane veze sa švercom cigareta, finansiranjem kampanja kroz “kovere” ili neprijavljenom luksuznom imovinom, institucije su reagovale sporo, površno ili uopšte nisu pokretale postupke.

Međunarodni pritisci i istrage poput onih u Italiji, Španiji ili Malti pokazali su da ozbiljnije istrage mogu doći izvana, ali domaće pravosudne strukture ostaju oprezne kada je u pitanju procesuiranje najviših funkcionera. Evropska unija i organizacije za borbu protiv korupcije stalno ističu potrebu za jačanjem nezavisnosti pravosuđa, što indirektno otkriva koliko domaći sistem još uvijek nije spreman da se suprotstavi politički moćnim akterima.

Milo Đukanović, gotovo tri decenije neprikosnoveni vladar Crne Gore, u centru je skandala koji bi u bilo kojoj drugoj zemlji srušili karijeru. Šverc cigareta, finansiranje partijskih kampanja kroz koverte, neprijavljeni luksuzni satovi, međunarodne korupcionaške afere lista je dugačka i šokantna. Ipak, nijedna od ovih optužbi nije rezultirala ozbiljnim pravnim posljedicama za njega. Zašto? Zato što su crnogorske institucije sudstvo i tužilaštvo pokazale alarmantnu nemoć, strah ili političku pristrasnost.

Međunarodne istrage i mediji dokumentuju složene mreže korupcije i kriminala, domaće institucije i dalje djeluju kao da se ništa ne dešava. Politički imunitet, dugogodišnja dominacija DPS-a i uticaj na pravosudne organe stvorili su neprobojan štit oko čovjeka čije ime je sinonim za moć i kontroverzu u Crnoj Gori.

Đukanovićevo ime vezuje se za brojne afere, a  među najznačajnijim je međunarodni šverc cigaretama s početka devedesetih godina gdje Crna Gora postaje tranzitna ruta za krijumčarenje tokom UN embarga, povezano s italijanskim mafijaškim grupama, dok institucije nisu podigle nijednu optužnicu. Tu afera „Prvi milion“ i optužbe da je Milo Đukanović prvi značajan prihod stekao kroz netransparentne poslovne i bankarske aranžmane, uključujući kupovinu akcija u bankama povezanima s njegovom porodicom. Kritičari tvrde da ova transakcija simbolizuje sukob interesa i političko‑ekonomske veze koje su omogućile ličnu korist, dok institucije do sada nijesu izrekle pravosnažnu presudu. Takođe, „Koverta“ i davanje novca za partijske kampanje predaje biznismen Duško Knežević funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepović, uz dokaze o nelegalnim tokovima, ali tužilaštvo ostaje paralizovano. Nezaobilazna afera „Možura“, dokumentovane veze crnogorskih funkcionera s korupcionačkim tokovima, međunarodne institucije reaguju, domaće ostaju inertne. Za Đukanovićevo ime vezuje se nepregledna luksuzna imovina, ne samo skupocjeni satovi i druga imovina neprijavljena zakonima o sprečavanju korupcije, ostaju bez sankcija. Tu su pranje novca i finansijske malverzacije koje su redovno potvrđene u izvještajima istraživačkih mreža, ali formalni procesi protiv lidera izostaju.

Ove afere nisu samo kontroverze one su test snage crnogorskih institucija. I rezultat je zastrašujući: pravosuđe pokazuje da nije spremno da se suoči s politički moćnim ljudima, a tužilaštvo često djeluje kao produžena ruka politike, a ne čuvar zakona.

U Crnoj Gori, ime Milo Đukanovića postalo je simbol ne samo moći i dugovječnosti na vlasti, nego i nedodirljivosti za pravni sistem, čak i kada dokazi iskaču na sve strane. Dok međunarodni pritisci rastu, a medijski pritisak šokira javnost, domaće institucije ostaju zapanjujuće inertne što šalje poruku da niko, pa ni najmoćniji čovjek države, zapravo ne odgovara za svoje postupke.