U tišini Spomen-područja Donja Gradina, uske crvene staze razdvajaju grobnice i jame u kojima počivaju stotine hiljada Srba, kao i Roma i Jevreja koje su na najjezivije načine ubijale ustaše u logoru Jasenovac, a svaki korak podsjeća na vrijeme kada je smrt bila svakodnevica, a nada jedina odbrana od „srboseka“, malja, vješanja, spaljivanja…
Tišina na ovom mjestu nije prazna, ispunjena je pričama o stradanju i o hrabrosti onih koji su u posljednjim danima rata pokušali nemoguće.
Među njima je bio i Mile Ristić iz Miljevića kod Gradiške, jedan od logoraša koji su 22. aprila 1945. krenuli u proboj Jasenovca, birajući između sigurne smrti i tanke nade da će se domoći slobode poslije godina patnji i užasa u ustaškoj fabrici smrti na obali Save.
Prekoputa kamenog cvijeta u Jasenovcu, na drugoj obali Save u Donjoj Gradini baš danas se okupljaju potomci žrtava, istraživači i mladi koji znanje posvećuju upravo ovakvim sudbinama. Među njima je i student istorije Filozofskog fakulteta u Banjaluci, Sergej Vukčević, sekretar Gradskog udruženja bivših logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka, koji će na okruglom stolu u Donjoj Gradini izložiti rad „Mile Ristić i proboj iz Jasenovca“. Za porodicu Ristić, to nije samo naučni rad – već potvrda da žrtve i heroji nijesu zaboravljeni.
– Mile je rođen 1918. u Miljevićima, ali je u matične knjige upisan tek 1920. u Bosanskoj Gradišci, što je u to vrijeme bilo često. Prije rata završio je četiri razreda škole i odslužio vojsku. Rano je ostao bez oca, pa je i to uticalo da odmalena bude snažan i snalažljiv – priča Dušan Ristić iz Gradiške.
Prije nego što su Potkozarje, Kozara i ostali djelovi današnje BiH postali dio zloglasne NDH, Mile Ristić se oženio Dušankom i dobio sina Draga. Rat ga je zatekao kao partizana na Kozari, gdje je ranjen 1942, zarobljen i odveden u Jasenovac. Njegovi Dušanka i Drago već su bili ubijeni u tom logoru.
Mile je rijetko pričao o danima u logoru i zločinima ustaša. Tog 22. aprila 1945., jedan od čuvara rekao je logorašima da su oni posljednji živi i da su sljedeći na redu za ubijanje.
– Oko 10 časova ustaša je otvorio vrata, a Mile ga je sa drugovima savladao i ubio improvizovanim nožem. Potrčali su napolje, ali su sa osmatračnice krenuli rafali iz mitraljeza. Mile je zastao, popeo se na osmatračnicu, usmrtio mitraljesca, preoteo oružje i zapucao po ostalim ustašama – priča Dušan Ristić.
Ustaše su, misleći da su partizani upali u logor, počele da bježe, što su logoraši iskoristili za bijeg. Ipak, mnogi su kasnije uhvaćeni i ubijeni. Mile Ristić je sa nekolicinom preživjelih uspio da pređe Savu, vrati se partizanima i dobije čin potporučnika.
Šokiran viješću da je 4. maja 1980. preminuo Josip Broz Tito, vjerujući da je bio garant da se ustaško zlo neće ponoviti, Mile Ristić je skočio sa prozora bolnice u Gradišci, gdje je bio na liječenju. Od posljedica pada preminuo je 8. maja, uoči Dana pobjede.
Poslije rata vratio se u Miljeviće, oženio Gospavom i dobio šestoro djece. Živio je skromno, bavio se stočarstvom i zemljoradnjom. O strahotama iz Jasenovca rijetko je govorio.
Porodica Ristić ističe da su ponosni na njega, a njegova bista otkrivena je u rodnom selu.
U proboj Jasenovca krenulo je oko 1.100 logoraša, a preživjelo ih je oko stotinu. Mile Ristić tada je imao 27 godina i za svoj podvig odlikovan je Ordenom za hrabrost.
(Novosti.rs)
