Piše: Slobodan Radović

Ne može Jakov Milatović da pledira na mjesto predsjednika svih građana ako izjavljuje da „u ovoj državi nema mjesta za ideologije koje su poražene u antifašističkoj borbi, iza kojih je ostala sramota u istoriji“; ili, primjera radi, da kaže da „svako ko misli da je četništvo vrijednost koja treba da se promoviše u Crnoj Gori, ne poštuje ni ovu zemlju, ni njen Ustav“. I sve to u medijskoj ispovijesti Darku Šukoviću koji ga nije pitao, uzgred, da nabroji makar tri knjige o Drugom svjetskom ratu, pošto arhivskim fondovima (iako nepotpunim, ali korisnim) obojica očigledno nikada nisu ni prilazili.

Ne možete tako, gospodine Milatoviću, jer ovom izjavom vrijeđate bezmalo polovinu građana ove države koji su u svojim porodicama imali nekoga ko je bio pripadnik Jugoslovenske vojske u Otadžbini, a za koje ste izjavili da je iza njih ostala sramota u prošlosti.

I, sada, njihovi potomci, bratstvenici, moraju da se stide zbog te sramote? Oni su potomci ljudi koji nisu imali srama? Potomci izdajnika? Građani drugog reda? Ko su oni, ako ih pomenu, Milatoviću?

I, čude se Milatović i njegovi istomišljenici što ljudi neće da žive pod tom stigmom i žigom, što se suprostavljaju i što će se suprostavljati dok je svijeta i vijeka preturanju kostiju mrtvih ljudi – nečijih očeva i đedova? To nije ljudski, to ne rade ni zvjerovi.

Čudno im je ako se ljudi pobune protiv takvog tretmana njihovih predaka?!

Što se bunite kad vam pljujemo u lice i na kuću?! Jel to pitanje koje im postavljate i uzrok ove nesnosne hajke kojom ih izlažete?!

I još lažete.

Lagali ste decenijama o njihovim precima, ali i o svojima. Učili ste generacije da su četnici i ustaše isto, i to neka vam je na obraz. Veličali ste borbu svojih predaka, a ponižavali tuđu i borbu i muku. Ćutali ste o zločinima svojih predaka, a barjačili tuđim grijesima, a da poslovično nikada ne vidite makar jednu jedinu vrlinu.

Je li baš toliko bila značajna ta revolucija i njene tekovine, pa ste morali najmanje polovinu svojih sunarodnika da etiketirate kao vječne krivce koji se nikada ne mogu iskupiti za istorijska opredjeljenja svojih predaka?

Malo li je što je toliko kuća iskopano, što je toliko loza zatrijeto, što je toliko onih koji nisu imali pravo ni na grob, a kamoli na pravično suđenje, pa se i sada preturaju njihove kosti i žigošu njihove porodice.

Ko je ikada rekao da postoji čovjek bez grijeha, a kamoli vojska?

Ali, rekli su da je samo jedna zabranjena i u sjećanju, jer je poražena. I da je samo jedna kriva zbog krvavog bratoubilačkog rata. I da svako sjećanje na nju, ruži ovu zemlju i krši Ustav. Jaka li je ta zemlja onda i pošten li je taj Ustav, ako su joj takvi temelji i ako su mu takvi izvori.

Ono što mogu sa sigurnošću da kažem, makar vođen primjerom u Pljevljima, u ovoj nečasnoj histeriji protiv četničkog pokreta ne učestvuju oni čiji su preci pokazali izrazitu hrabrost u borbi protiv okupatora, oni čiji su preci ostajući do kraja lojalni i zahvalni ideji bratskog odnosa prema ruskom narodu skončali u Golom otoku, oni čiji preci nisu špijali druge, oni koji na plećima ratnih zasluga svojih predaka nisu napravili buržoaske karijere poslije rata nego su nastavili da žive u istim životnim izazovima i mukama kao i njihovi preci. Baš kao i njihove poražene komšije, rođaci i kumovi koji se nisu, a bilo je i takvih, poslije rata prešaltali na stranu pobjednika. Zašto? Jer su to potomci slavnih predaka, i oni nisu naučeni da se gradi lična sreća na tuđoj nesreći, niti socijalna samopromocija i status na način što se istovremeno drži koljeno na nečijem vratu i govori zašto me daviš.

 

Tagovi