Milatović zaboravio kako je ušao u politiku: Zdravko ga 2020. instalirao u Vladu kao nepoznatog ekonomistu, a sada bi da vodi borbu protiv političkih anonimusa

Predsjednik države Jakov Milatović u jednom od posljednjih javnih nastupa založio se za uvođenje otvorenih lista u okviru izborne reforme, ističući da se „do sada glasalo isključivo za liste, što je dovodilo do toga da građani prenose suverenitet na potpuno nepoznate ljude“. Međutim, ova izjava sama po sebi otvara prostor za polemiku – ne samo zbog principijelnih pitanja demokratije i predstavništva, već i zbog konteksta iz kojeg dolazi sam Milatović.

Ironično, upravo je Jakov Milatović jedan od najočiglednijih primjera političkog uspona „potpuno nepoznatog čovjeka“. Sve do 2020. godine Milatović je bio tek jedno od brojnih imena u ekonomskim krugovima, bez ikakvog političkog predigrea u Crnoj Gori. U političku orbitu lansirao ga je tadašnji premijer Zdravko Krivokapić, koji ga je predložio za ministra ekonomskog razvoja u prvoj postizbornoj „ekspertskoj“ vladi. Njegov ulazak u vladu bio je rezultat političke odluke i zakulisnih dogovora unutar tadašnjeg vladajućeg bloka (bez koalicije ZBCG), a ne volje građana. U politiku ga nije izabrao narod – već ga je, politički govoreći, „instalirao“ tadašnji premijer Krivokapić, koji ga je bez prethodne političke vidljivosti predložio za ministrsku funkciju. Javnost, koja ga danas prepoznaje kao predsjednika države, tada nije imala gotovo nikakve informacije o njegovim stavovima, političkom identitetu ili ličnim kapacitetima.

Dakle, Milatovićev politički uspon je započeo upravo zahvaljujući zakulisnim dogovorima iza zatvorenih vrata, odnosno političkoj praksi koju sada kritikuje i pokušava da demontira.

Upravo ta činjenica baca dodatno svjetlo na njegovu sadašnju kritiku partijskih lista i pozivanje na odgovornost i prepoznatljivost kandidata. Jer, da su se ta pravila o otvorenim listama i neposrednoj provjeri svakog kandidata primjenjivala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine – Jakov Milatović tada ne bi ni napravio prve političke korake. Ukoliko je problem što građani ne znaju kome daju glas, kako objasniti da je sam Milatović dobio priliku da rukovodi ekonomskim sektorom države, a potom, kroz seriju političkih transformacija, postane i predsjednik Crne Gore – bez prethodne provjere javnosti, bez izbornog legitimiteta i bez direktnog demokratskog uvida u njegov rad prije stupanja na političku scenu?

Zato izjava o „prenošenju suvereniteta na nepoznate ljude“ djeluje ne samo kontradiktorno, već i politički licemjerno. U zemlji gdje se politika često gradi na ličnim vezama, političkom marketingu i podršci moćnih pojedinaca ili grupa, teško je ozbiljno prihvatiti pozivanje na „otvorenost“ i „prepoznatljivost“ kada upravo ti faktori Milatovića nisu pratili na njegovom putu do vrha vlasti.

Otvorene liste, bez sumnje, mogu doprinijeti većem stepenu demokratske kontrole i odgovornosti kandidata. Ali, one ne mogu biti garant protiv političke anonimnosti ili manipulacije, ako sistem i dalje omogućava da ključni ljudi dolaze na pozicije moći bez stvarne provjere kroz javnu debatu i transparentan politički proces. U tom smislu, bilo bi korisno da Milatović, prije nego što uputi optužbe na račun političkog sistema, sam preispita sopstveni put i političko porijeklo – i prizna da je bio dio upravo onog obrasca koji sada javno kritikuje.