Milatović o „krizi“ da bi bio „važan“; Većina odlučna da reformiše MUP i ANB

Dok predsjednik države Jakov Milatović javno istupa sa dramatičnim ocjenama o „političkoj i institucionalnoj krizi“, situacija na terenu sugeriše sasvim drugačiju realnost. Crna Gora danas ima stabilnu i odlučnu parlamentarnu većinu, koja je fokusirana na suštinske reforme, a ne na političke performanse.

Upravo ta stabilnost, a naročito beskompromisan obračun sa organizovanim kriminalom, očigledno izaziva nervozu kod onih koji su decenijama profitirali na institucionalnom haosu.

„Kriza“ kao paravan za otpor reformama

Navodna kriza o kojoj govori Milatović, pominjući zakone o MUP-u i ANB-u, zapravo je prirodan proces čišćenja i reforme sektora bezbjednosti. Otpor koji se javlja nije dokaz blokade, već potvrda da su promjene duboke i da pogađaju u samu srž starih struktura.

Posebno je indikativno da se teza o nestabilnosti plasira u trenutku kada se parlamentarna većina dodatno homogenizovala i pročistila. Odlazak Miodraga Lakovića iz poslaničkog kluba PES-a, kojeg mnogi vide kao „spavača“ bivšeg režima (DPS), nije oslabio većinu, već je učinio ideološki jasnijom i operativno snažnijom.

Politički motivi iza „sedam koraka“

Analizirajući Milatovićev poziv na dijalog i predloženih sedam koraka — od izbora sudija Ustavnog suda do formiranja novih državnih savjeta — teško je oteti se utisku da je riječ o politički motivisanom potezu.

Samopromocija kao faktor pomirenja: Predsjednik pokušava da se pozicionira kao jedini „faktor konsolidacije“ i spasilac evropskog puta.

Politički marketing: Kreiranje atmosfere „crvenih alarma“ služi da bi se sjutrašnji uspjesi u pristupanju EU, koji su plod rada Vlade i Skupštine, javnosti „prodali“ kao rezultat njegovog posredovanja.

Pritisak na institucije: Insistiranje na hitnim sastancima „već sjutra“ više liči na pokušaj preuzimanja ingerencija koje mu po Ustavu ne pripadaju, nego na iskrenu želju za saradnjom.

Institucije rade svoj posao

Institucionalne krize nema tamo gdje institucije donose odluke. Pitanja poput popunjavanja Ustavnog suda ili rada Odbora za izbornu reformu su pitanja parlamentarne dinamike, a ne dokaz sloma države. Parlamentarna većina nastavlja sa radom na evropskoj agendi, svjesna da je nacionalno jedinstvo važno, ali da ono ne smije biti izgovor za rehabilitaciju onih koji su reforme godinama kočili.