Bez obzira na sitnopolitičke interese, deplasirane, iskonstruisane i (vjerovatno) naručene tekstove različitih političkih i medijskih adresa; čaršijsko nerazumijevanje crkvenog prava, kanonskog ustrojstva i nadležnosti Svetog Arhijerejskog Sinoda; aktivnosti i djelokrug različitih interesnih grupacija koje se služe trenutkom, unutarcrkvenim administrativnim pitanjima, kako bi podsticali na razdor, neslogu, surevnjivost, omraze i razjedinjenost unutar pastve, inicijativa Srba u Crnoj Gori, „Mi znamo ko smo”, poziva sve svoje pratioce da prisebnošću, strpljenjem i razboritošću pomognemo našem Sveštenstvu koje se trudi da očuva nedjeljivost, sabornost i kanonsko jedinstvo Svete Srpske Pravoslavne Crkve. Ovo je bitno u danima koji protiču i, posebno, u danima koji tek predstoje.
Nesporno je da je Srpska Pravoslavna Crkva, čije se viševjekovno iskustvo, organizacija i kanonsko jedinstvo našlo na podmuklom udaru, dala ključni doprinos blistavoj prošlogodišnjoj pobjedi nad nedemokratskim i bogoboračkim režimom. Tako su dešavanja iz prethodnog perioda kristalno jasno ukazala da upravo ono što je raznim nenavidnicima naše Crkve i naroda najveća smetnja, istovremeno i ono što neprestano, i nepokolebljivo, moramo braniti: kanonsko jedinstvo naše Srpske Pravoslavne Crkve, i posljedično, garantovanu joj autonomiju u odlučivanju i samoorganizovanju. Uređivanje niti jednog aspekta crkvenog života, širom kanonskog prostora SPC, ne može se otrgnuti i biti posmatrano van, ili čak protivno ovim dvijema temeljnim crkvenopravnim pretpostavkama.
Štaviše, poučeni viševjekovnim iskustvom trajanja našeg naroda i njegove najdugovječnije i, potvrđeno, najpouzdanije institucije, odluke svojih nadležnih arhijereja i NJegove Svetosti Patrijarha Porfirija primamo sa iskrenim pouzdanjem u njihovo bogonadahnuto rasuđivanje, znajući da se kroz ličnost Predstojatelja naše pomjesne Crkve izražava i projavljuje upravo ona svetinja koju smo na litijama branili — kanonsko jedinstvo naše Crkve, a time i kroz njega i jedinstvo sa čitavim vaseljenskim Pravoslavljem. Odstupanje, uzrokovano uskogrudošću vidika, sujetom ili nepovjerenjem, od ovog puta značilo bi nesumnjivo i odsijecanje sa onog litijskog korijena oko koga smo se svi jednodušno okupili i koji je donio obilne plodove u projavljenoj narodnoj slozi i povjerenju u duh, etos i njima prožete odluke Crkve.
Propagandističkim udarima, konstantnim političkim nasrtajima, medijskim pritiscima, protestima krivovjernika i ostalim poteškoćama sa kojima se susreće naša Sveta Crkva, ne treba dodavati naše lične sujete, zajedljivosti i kaprice iz kojih mogu da se izrode veći i pogubniji problemi od već postojećih. Svako ko, u trenutnim okolnostima, govori o „Amfilohijevim ljudima” i „Patrijarhovim ljudima”, o supremaciji jednih u odnosu na druge, o posebnosti nekih mitropolija naspram ostalih, svjesno ili nesvjesno, radi na razjedinjavanju, širenju razdora i razbijanju kanonskog ustrojstva Svete Saborne i Apostolske Crkve. Te, shodno tome, na ovom mjestu, iako možda bez mandata da o tome govorimo (dobro ste primijetili vi koji ste se, unaprijed, pripremili da se toga dosjetite) želimo da pozovemo još jednom naše pratioce prije nego što napišu gnjevni status, podviknu u kafani, upute grubu riječ, iz revolta i bez promišljanja se ogriješe o Crkvu i NJegovu Svetost Patrijarha našega, da se prisjete, ako ne Đedovog zavjeta, ono poslanica koje kažu: „Jer sam čuo za vas, braćo moja, od Hlojinih, da su među vama svađe. 12. A ovo kažem zato što svaki od vas govori: Ja sam Pavlov, a ja Apolov, a ja Kifin, a ja Hristov. 13. Zar se Hristos razdijeli? Da se Pavle ne razape za vas? Ili se u ime Pavlovo krstiste?”
Ili, ako ne možemo da pomognemo makar ne otežavajmo. I, pri svemu tome, ne zaboravimo ko smo, a ko nam o glavi radi.
