MI ĆEMO BIRATI, ONI ĆE IZABRATI???

Piše: Emilo Labudović

Svaki povratak korijenima, bjekstvo u osamu, u ledenu tišinu koja grije dušu, u društvo davno minulih sjenki, među albume uspomena, makar za izvjesno vrijeme sa već klonulih ramena otrese prašinu i naslage života provedenog u gradu. A onda, iz samoće i praznine koja me okruži i koju ničim više nemam ispuniti, iskezi se istina da ovdje sve manje pripadam i da su, ako se ne računaju oni grobovi na Ulici, niti koje me vežu za ovu pustopoljinu sve lomnije i podložnije zaboravu i opsjenama. Jer, rode moj, samo što nije četrdeset i osma od kako sam u otrcan studentski kofer, uz nešto odjeće i teglu pekmeza, potrpao majčinu suzu i očevo ćutanje i otisnuo se putem sa kojeg sam se, donedavno, sve ređe vraćao. A od tih godina izostanaka, sa vrlo malo opravdanja, trideset i osam ih je podgoričkih. Dvostruko više nego zavičajnih, tako da se nosim mišlju da (samo kad bih znao od koga) zatražim status – staropodgoričanina. Ali, šalu na stranu, žig podgoričkog vremena čak i u ovoj snijegom zavijanoj tišini izbija iz svake pore, miješa se i sukobljava, i kao gladan vuk nasrće na moje samoubjeđenje da jesam otišao iz sela a da ono iz mene nije.

U prisjećanju na prve, pipave korake podgoričkim sokacima, upoznavanje i osvajanje grada, susret sa jednim sasvim drugačijim mentalitetom i narativom, dubok i neizbrisiv trag ostavile su priče o takozvanim podgoričkim „oriđinalima“. Jer, koliko god da su sa margine društva, ti likovi su, slobodno se može reći, duše svakog grada, ona njegova toplija, ljudskija i svjetlija strana. Neke od njih sam imao privilegiju i da sretnem, mnogi su ostali samo jedna od nezaboravnih stranica gradske hronike, nadživjevši i sebe i svoje vrijeme. Jedna od tih nezaboravnih likova je i čuvena, skoro poslovična Raza Murova.

Niko, čak ni oni najvremešniji Podgoričani, mi nijesu znali reći ko je zapravo bila Raza Murova, kao ni to zašto je postala zaštitno i poslovično lice skoro svake podgoričke anegdote i zavrzlame. Ali, bila je i ostala simbol i savremenik ne samo mnogih anegdota već i krajnje ozbiljnih situacija. Simbolici Raze Murove često ni sam nijesam odolijevao. Zato mi se i večeras, dok napolju suvomrazica kao mengelama steže a nebo, vedro kao oko, liči na zaleđeni stakleni svod, osluškujući eho zahuktavanja predizborne kampanje, u sjećanje vraćaju Raza i njena simbolika. Jer, kako je krenulo, kako se množe kandidati, vjerujem da ni ona, da je živa, ne bi bila zaobiđena.

Šalu, na stranu, činjenica je da se svakih izbora, pa i predsjedničkih, pojavi i prijavi bulumenta onih čija je samoprojekcija znanja, iskustva, društvenog ugleda i značaja visoko iznad ozbiljnosti funkcije koju su „nanišanili“. Te pošasti nijesu pošteđene ni sredine u okruženju (još se sjećamo čuvenog „četke, metle“ kandidata za predsjednika Srbije), ali mnogo je više onih samoubijeđenih, sa nešto malo društvenog autoriteta, koji su umislili i sebe ubijedili da je fotelja predsjednika države baš skrojena prema njihovoj „pozadini“. Još samo da u to ubijede i glasače i eto njih na adresi u Bulevaru Svetoga Petra Cetinjskog i u rezidenciji „na ravnom Cetinju“.

Mada mnogi još osluškuju, opipavaju, potajno kombinuju, već najavljenih „predsjednika“ imamo za pola Evrope. A ima ih „raznih“. Jedan bi, i prije nego je iskoračio, htio da, onako hrišćanski, pod izgovorom sveopšteg društvenog pomirenja, jednim potezom izbriše pola Crne Gore. Onaj drugi bi da nas, prečicom, uvede u briselski vilajet, nekima koji oprezno naviruju na predsjednički hipodrom najvažnije je da nas spasu od rusko – srpskog „maligniteta“, a ima jedan koji je po ohrabrenje (i dozvolu) za sučeljavanje sa već izluđenom biračkom populacijom zategao čak u Vašington. A

Ipak, na predizbornom mizanscenu još uvijek su najprisutniji – kombinatori. Oni tipa „ako bi – onda bi…kad bi – tada bi“, itd, te zajednički kandidat, te kandidat građanske provinijencije, te kandidat prihvatljiv za ove ili one, te ugledan intelektualac, te bivši, te novi… Kurta i murta svih boja i profila, otuda i odasvuda, samo ne „iz glave i volje naroda“. Ali, što ih god više bude, predsjednička utakmica će se, ipak, na kraju svesti na već viđeni „obračun kod OK korala“: narod protiv ambasada! Jer, mafijaši, koliko god bili korektivni faktor unutrašnje politike u službi spoljnjeg uticaja, na kraju se uvijek priklone ambasadama.

Narod, onaj većinski, slobodouman i svojevoljan, već je istakao svog kandidata. Ona druga strana još uvijek oklijeva. Probiruje osluškujući glasove od preko, na način da onaj koji se više ne može (i ne smije kandidovati) bude zamijenjen sličnim, jednako ili još više poslušnim i kooperativnim. A kandidata se namnožilo, sve jedan drugog pretiču.
Kadrovanje u sjenci američkog kišobrana, kao rezultat položaja goreg od vazalskog, i američkog izvoza demokratije nije samo ovdašnja specijalnost. Svijet je pun režima koje je narod birao, Vašington izabrao a Brisel aminovao a ni Crna Gora već odavno nije izuzetak. Sa tom prilično izvjesnom i etabliranom izbornom perspektivom, postavlja se pitanje svrsishodnosti izbora sa stanovišta narodne volje. Ali, sloboda se ne osvaja ni preko noći (koja, uzgred rečeno, predugo traje) niti sjedeći skrštenih ruku. Ona, nekad važeća, da „nema odmora dok traje obnova“ danas je sublimirana novom koja glasi: „nema predaje“! Ili, prevedeno na ovu situaciju: biraćemo sve dok ne izaberemo! Sve dok biranje i rezultat izbora ne budu po volji većine građana. Za početak i za ove izbore, narodni kandidat je već poznat i sad je sve do naroda i njegovog samopoštovanja. Pa neka bude šta bude, a pošteno bi bilo da bude po narodnoj a ne po Džudinoj. Jer, ovo je, ipak, naša kuća.

A kad smo već kod gospođe i gospođa ambasadorki, sjetih se jedne od najboljih definicija američke demokratije. Potiče iz jednog od najvećih američkih filmova, antiratnog mjuzikla „Kosa“. „Demokratija je kad bijeli čovjek pošalje crnog čovjeka da ubije žutog čovjeka, 20 000 kilometara daleko od svoje kuće, pod izgovorom da brani bezbjednost svoje zemlje, koju je oteo od crvenog čovjeka“! Ko nije razumio i još uvijek ne razumije, prijete da će mu u kuću, kad – tad, banuti do zuba naoružan crni čovjek pod izgovorom da mu, nepokornošću i slobodom, ugrožavamo bezbjednost desetine hiljada kilmetara udaljene zemlje. Ali, i da bane, niti će biti prvi ni gori od mnogih koji su htjeli i pokušali da ovo malo ne zemlje već duše stave pod svoju čizmu. I svima smo vidjeli leđa. Pa, izaberimo.